zar smo toliko različiti, pitao me RD sinoć. jesmo li mi stvarno toliko neprilagodljivi?
mi, kao on i ja. zajedno. kao par.
radije ću biti bez svih prijatelja nego da pristajem na ovakve jadne kompromise, bjesnio je, jebala ih lova.
malo je čudan taj osjećaj, kad ljudi koje poznaješ većinu života odjednom počnu iskazivati čudna lica: zloću, zavist, proračunatost, hladnoću, gorčinu, neiskrenost...
malo je čudan taj osjećaj, kad ljudi na pragu tridesetih odjednom u punom sprintu jure u svijet kojem smo se još nedavno svi zajedno smijali. i obećavali jedni drugima - nikad tako. nikad.
jesmo li toliko drugačiji, pita me RD.
i odjednom imam paradu ljudi u glavi: ljude koji su počeli pristajati na kompromise tako davno i tako često da sada od njih više ništa nije ostalo, samo taj jadni kompromis, ljude s kojima smo se nekad smijali, ljude koje smo nekad voljeli.
jesmo, različiti smo. srećom je dovoljno onih koji žele biti različiti s nama.
Post je objavljen 15.11.2006. u 10:17 sati.