Jedna od prvih uvreda, baš opakih, ružnih uvreda, uvreda smišljenih da te polome, potrgaju, da te natjeraju da upotrijebiš šake - dakle, jedna od prvih tih i takvih uvreda koje sam čula u životu glasila je "Mama ti se jebe s poštarom". Dječak kome je bila upućena (a razumijevanja radi, svi smo bili djeca), problijedio je i pozelenio u licu, čvrsto stisnuo šake i kroz zube promrmljao, "Ponovi to ako se usudiš". I ponovno je sijevnula ta prljava, ružna uvreda, protisnuta kroz izbečene zube i slinu 10-godišnjaka koji ni sami ne razumiju što govore, nego to, eto, ponavljaju jer očito nanosi dovoljno štete. I poletjele su šake, čak je i krvi bilo, i mali je 10-godišnjak obranio čast svoje - pa, recimo to nepažljive majke, sa čijim je burnim ljubavnim životom bilo upoznato cijelo susjedstvo.
A susjedstvo o kojem je riječ omeđeno je velikim prometnicama: Proleterskih brigada na sjeveru, autoput bratstva i jedinstva na jugu, a između tisuću vrbika, razbacanih nepravilno po tom zamišljenom četverokutu ulica mog djetinjstva. Tih osamdesetih to je susjedstvo polugubitnika. Većina koja je tada živjela ondje nekako je zapela između svjetova - ni sirotinja, ni bogataši, ni uspješni ni izgubljeni, ni obrazovani, ni pametni... Žene su uglavnom kod kuće. Ili, ako nisu domaćice, onda imaju dovoljno sitne djece koja se, eto, vole razbolijevati, pa su kod kuće. U čitavom kvartu postoje dva kafića - kave se piju i satima ispijaju u stanovima, u malim, hladnim kuhinjicama s pločicama, betonom ili linoleumom na podu. Žene razmjenjuju iskustva o ništarijama za koje su se udale: Susjeda s broja 62 udana je za muškarca koji je od prvog dana braka vara. "Povremeno joj pošaljem i malog, neka uživa ako misli da sam se ja usrećila", govori ona mojoj majci dok ispija tursku kavu u našoj kuhinji. Susjeda iz ulaza 60 ima dvoje djece, jedno drugome do uha, i 20 godina i svekrvu koja je ne pušta iz vida. Muž joj je građevinac. Stalno se smiju, ali ona povremeno kasno navečer zove moju mamu i govori joj da želi otići. Susjeda s drugog kata ima muža na privremenom radu u inozemstvu. Svi znaju već godinama da su se razveli i da ima drugu ženu Tamo Tamo Daleko, ali ona to ne priznaje. Svima priča da je još lud za njom, da joj kupuje bunde i nakit, i da će se uskoro vratiti kući. Susjeda s broja 58 ima 4 kćeri i malog sina. Udana je za mlicionera, običnog, u uniformi. Bračni par sa četvrtog kata ima dvije mršave kćeri. Oboje su ispijeni, oboje je već dobrano načelo piće. "On ima zlatne ruke", negoduje moja majka. "A ona je duša od žene", govori uglas zbor žena. Žamore po ulazima, glasine se šire niz telefonske žice, do sljedećeg poziva na kavu, na sljedećem katu, kod sljedeće susjede... Ručak je poludovršen na štednjaku kada muževi dolaze kućama, u kojima ih dočekuju ljutite žene.
Ljeti muškarci stoje vani, pod šljivom, kartaju belu, igraju šah ili samo puše. Ljeti se majke deru s prozora, dozivaju djecu, potomstvo tih ništarija koje dane provode ispred televizora. "Ruuučak", viču, jedna po jedna. "Gdje ste?"
Poštar Mate ima možda 30. Ima jedno oko plavo, a drugo smeđe i nešto mu nije u redu s rukom. On je ophodnja našeg susjedstva. Nekima, posebno dragima, dostavlja poštu osobno. Široko se smiješi dok zvoni na vrata. Kako ste gospođo, što muž vam radi, pa svratit ću na kavicu, samo hohoho, pazite da nas tko ne vidi, hahaha, znate što se priča, ma nemojte... Naš je poštar bio dobrodošao u svaki dom - muževa nije bilo, a ionako ih više nije bilo briga za njihove namrštene žene koje su se kao sjenke povlačile od kave do kave, od susjede do susjede. Malo je trebalo prije nego se počelo šuškati: netko je primijetio poštara Matu kako je ušao u stan na drugom katu i, pazite moliću, nije izišao čak sat i 45 minuta! Hej, znate koliko je to vremena? Više nego dovoljno, ako me razumijete. Čini se da se prilično zagrijao za susjedu s broja 60. Ona mlada, neiživljena, očajna, nevoljena. On mlad, u naponu snage. Slušali smo, kao djeca, kako majka savjetuje svoju susjedu, prijateljicu i govori joj da ne ostavlja muža "zbog malo... znaš čega..." Došla je zima i odjednom je u novinama izašla osmrtnica, Matina. Ubio se, saznalo se. Zašto, nitko nije znao.
Kasnije su radoznalice na sprovodu zbrajale žene iz susjedstva. Koja se pojavila, koja je nosila crninu, a koja plakala. Mate je, mora mu se priznati, ljubovao s podosta njih, ako su sastavljeni popisi točni.
Koju godinu kasnije, rat je došao i prošao. Više nitko nije išao susjedima na kavu. Onaj koji je varao ženu konačno se smirio. Mlada susjeda više nije tako mlada - ostavila je muža građevinca i udala se za noćnog čuvara. Par sa četvrtog kata ima iznenađujuće lijepe i drage kćeri. Milicionera je žena isprašila na cestu. Otišao je, nakrcavši stvari u svoj stari stojadin. Neki su odselili. Neki su doselili. Danas je, kako čujem, to resor jednog čudnog, izbrijanog poštara. "Nema ti do našeg Mate", govori susjeda s drugog kata. "Kako je, teta?", pitam je, vječno pristojna. "Dobro je, dobro, uskoro mi dolazi muž pa sređujem po kući malo", govori ona i počinje priču o bundama, zlatu i nakitu, o tome kako je zove i kako su zaljubljeni... Baš kao prvog dana. "Ma znaš", obraća mi se zavjerenički, "lako za Matu, ali koliko ih je Džo mesar, sjećaš se njega, onako jači, brkat, koliko ih je on okrenuo..."
Post je objavljen 06.11.2006. u 00:35 sati.