Možda nije bila najzgodnija cura moje generacije, možda nije bila ljepotica. Bila je buckasta, ne debela, nego onako, buckasta. I pjegava. S rupicom u obrazu kad bi se nasmijala.
A smijala se - zarazno.
Uvijek je pričala kroz smijeh. I kao da pjeva. Znate to? Kad ljudi pričaju i pjevuše.
I imala je zelene oči, stvarno zelene, ne neke neodređene 'zmazane' boje koju ne znaš kako bi nazvao pa kažeš - zelena. Ne, stvarno zelene.
Stalno se smijala, i pjevala dok je pričala i plesala dok je hodala...
Možda nije bila najzgodnija, ali za njom su se okretale glave. Srećom, nikada nam se nisu sviđali isti muškarci.
Srećom.
Sjedimo za stolom, u njezinom iznajmljenom stanu. Žuti zidovi, linoleum na podu, plastični stolnjak. Prastari radio s Bross naljepnicama iz Brava. I Duran Duran se još dobro drži. Ostale ni ne prepoznajem. Kava na stolu, velika metalna pepeljara. Gledam - čašice za rakiju stoje u sudoperu. Pored njega - hrpetina praznih boca pive.
Nudi me alkoholom. Neću, odgovaram, ne pijem. Čudi se. Razumljivo, smijemo se, bez riječi se prisjećajući nekog drugog vremena. Puši - kao i uvijek - stošu. Nervoznim prstima gužva kutiju - a smiješno mi je jer - bila je lijepa, pamtljiva, privlačna, imala je tisuću predivnih osobina i imala je najružnije nokte koje sam ikad vidjela. I sad ona gužva tu kutiju, crveno nalakiranim noktima koji su i dalje užasno, neopisivo ružni - i dugački.
Pričamo o svemu.
Zapravo, ne - ne pričamo o svemu. Pričamo o kreditima, pričamo o dugovima, pričamo o njezinom frajeru koji ne radi nego visi u kladionici, pričamo o tome kako je život smiješan - sa studija filozofije na blagajnu u Pevecu. Mozak mi je iscurio negdje u smjeru kase, kaže. Nervozno pali cigaretu.
Tek sad primjećujem da ima crne podočnjake.
Zasad je cista, kaže gorko. Ali me spremila u bolnicu.
U dugovima je, preko glave. Radi za bijednu plaću. Izgubila je četiri prednja zuba, još dva su crna od karijesa. Rukom pokriva usta dok priča.
Sjedimo u njezinom iznajmljenom stanu, pijemo kavu i pušimo dok s radija na kojem se još ponosno diče junaci našeg djetinjstva krče servisne informacije.
Kasna jesen u Zagrebu. Kroz prozor dopiru posljednje zrake sunca. Uništen namještaj, stari i prljavi zidovi, linoleum po podu...
Pusti, govori mi, dobro je. Donedavno smo živjeli kod T-ovih, u njegovoj sobici. A njegov stari pije i morala sam prati zahod jer bi on... ma bolje da ti ne pričam.
Sjedimo u kuhinjici, s pogledom na željezničku prugu. Ratna je 1991., krademo vrijeme od uzbuna i preslušavamo gunse. Njezina je majka uletjela u kuhinju s kišobranom i počela je udarati. Ništarijo jedna, ništarijo. Bolje idi, govori mi, opet je pijana.
Poslijepodneva s njom podsjećaju me na ta naša, srednjoškolska poslijepodneva u njenoj kuhinjici s njezinom vječno ljutom majkom.
...prepunile smo pepeljaru.
Izlazim iz stana, obećajem da ćemo se čuti. I hoćemo, za godinu otprilike... takav nam je posljednjih godina raspored. Ja ću je nazvati, dogovorit ćemo se za kavu. Ja ću doći u ovu ili neku drugu kuhinjicu i pušiti dok mi prsti ne požute. Samo taj jedan dan, to jedno poslijepodne.
Valjda i svijet požuti kad postaneš ravnodušan.
|
