26.10.2006., četvrtak
jebote generacija...
Možda nije bila najzgodnija cura moje generacije, možda nije bila ljepotica. Bila je buckasta, ne debela, nego onako, buckasta. I pjegava. S rupicom u obrazu kad bi se nasmijala.
A smijala se - zarazno.
Uvijek je pričala kroz smijeh. I kao da pjeva. Znate to? Kad ljudi pričaju i pjevuše.
I imala je zelene oči, stvarno zelene, ne neke neodređene 'zmazane' boje koju ne znaš kako bi nazvao pa kažeš - zelena. Ne, stvarno zelene.
Stalno se smijala, i pjevala dok je pričala i plesala dok je hodala...
Možda nije bila najzgodnija, ali za njom su se okretale glave. Srećom, nikada nam se nisu sviđali isti muškarci.
Srećom.
Sjedimo za stolom, u njezinom iznajmljenom stanu. Žuti zidovi, linoleum na podu, plastični stolnjak. Prastari radio s Bross naljepnicama iz Brava. I Duran Duran se još dobro drži. Ostale ni ne prepoznajem. Kava na stolu, velika metalna pepeljara. Gledam - čašice za rakiju stoje u sudoperu. Pored njega - hrpetina praznih boca pive.
Nudi me alkoholom. Neću, odgovaram, ne pijem. Čudi se. Razumljivo, smijemo se, bez riječi se prisjećajući nekog drugog vremena. Puši - kao i uvijek - stošu. Nervoznim prstima gužva kutiju - a smiješno mi je jer - bila je lijepa, pamtljiva, privlačna, imala je tisuću predivnih osobina i imala je najružnije nokte koje sam ikad vidjela. I sad ona gužva tu kutiju, crveno nalakiranim noktima koji su i dalje užasno, neopisivo ružni - i dugački.
Pričamo o svemu.
Zapravo, ne - ne pričamo o svemu. Pričamo o kreditima, pričamo o dugovima, pričamo o njezinom frajeru koji ne radi nego visi u kladionici, pričamo o tome kako je život smiješan - sa studija filozofije na blagajnu u Pevecu. Mozak mi je iscurio negdje u smjeru kase, kaže. Nervozno pali cigaretu.
Tek sad primjećujem da ima crne podočnjake.
Zasad je cista, kaže gorko. Ali me spremila u bolnicu.
U dugovima je, preko glave. Radi za bijednu plaću. Izgubila je četiri prednja zuba, još dva su crna od karijesa. Rukom pokriva usta dok priča.
Sjedimo u njezinom iznajmljenom stanu, pijemo kavu i pušimo dok s radija na kojem se još ponosno diče junaci našeg djetinjstva krče servisne informacije.
Kasna jesen u Zagrebu. Kroz prozor dopiru posljednje zrake sunca. Uništen namještaj, stari i prljavi zidovi, linoleum po podu...
Pusti, govori mi, dobro je. Donedavno smo živjeli kod T-ovih, u njegovoj sobici. A njegov stari pije i morala sam prati zahod jer bi on... ma bolje da ti ne pričam.
Sjedimo u kuhinjici, s pogledom na željezničku prugu. Ratna je 1991., krademo vrijeme od uzbuna i preslušavamo gunse. Njezina je majka uletjela u kuhinju s kišobranom i počela je udarati. Ništarijo jedna, ništarijo. Bolje idi, govori mi, opet je pijana.
Poslijepodneva s njom podsjećaju me na ta naša, srednjoškolska poslijepodneva u njenoj kuhinjici s njezinom vječno ljutom majkom.
...prepunile smo pepeljaru.
Izlazim iz stana, obećajem da ćemo se čuti. I hoćemo, za godinu otprilike... takav nam je posljednjih godina raspored. Ja ću je nazvati, dogovorit ćemo se za kavu. Ja ću doći u ovu ili neku drugu kuhinjicu i pušiti dok mi prsti ne požute. Samo taj jedan dan, to jedno poslijepodne.
Valjda i svijet požuti kad postaneš ravnodušan.
|
- 14:57 -
Komentiraj (32) -
Printaj -
#
18.10.2006., srijeda
rani mraz
S današnje naslovnice popularnog hrvatskog tabloida vrišti naslov: "Objesila se 13-godišnja djevojčica!" preko čitave strane, na crnoj podlozi, da bude uočljivije. Jedna druga žutonjava tiskovina ima apel (manji naslov) na naslovnici: "Otac bebi razbio lubanju!" To su naslovi. To su najvažnije vijesti dana. Iskoristit ćemo tragedije dvaju obitelji i privući krvi i gnoja gladnu publiku da na kiosku kupi baš nas - iako i sami znamo da naš opstanak na tržištu ponajmanje ovisi o čitateljima, a ponajviše o oglašivačima dubokog džepa. A kako se zovu životinje koje koriste ranjenost drugih životinja? Lešinari, eto kako se zovu. Dobro jutro, rahatli, vidim da mi poručuje već barem dvoje čitatelja. Eto, sad se ja maknula iz novina i odmah se našla prozvanom pljuvati po dojučerašnjim poslodavcima. Nema veze s time. Mene je jednostavno zaprepastilo što to govori o nama - i da, da bi to iznenađenje stvarno postalo zaprepaštenje potreban je odmak. Što očajne 13-godišnjakinje kojima nitko nije posvetio dužnu pažnju za života i što podivljali, nasilni očevi koji premlaćuju svoje tek rođene bene, na naslovnicama novina govore o onima koji su ih na te naslovnice stavili, ali i o nama, jer oni to rade e da bi mi, mi koji kupujemo novine pohrlili na kioske i kupili ih. Tko je nečovječniji u toj jednadžbi?
Dakako, to se sada tako radi. Novine danas izgledaju tako. Ako to ne radiš, gubiš čitatelje i propadaš. Imam mnogo argumenata protiv te tvrdnje. Recimo, mediji oblikuju javno mišljenje. Mediji imaju moć plasirati i oblikovati stvari kako im odgovara. Imaju moć stvarima davati veću ili manju težinu. Mediji stvaraju važne i poznate ličnosti. Imate jednu temu, vi birate sugovornike. Možete odabrati nekog tko će doista reći nešto pametno, otvoriti vam na trenutak oči, utjecati možda samo na jednu osobu. Kada je prije par godina bjesila afera Lewinsky, svi su pisali o tome iz dana u dan. Jel mu pušila, nije, kako, gdje je svršio, ovo, ono... Njemački tjedni Der Spiegel je na naslovnici najavio temu Lewinsky. U sadržaju na prednjim stranama je pisalo da će tema imati nekih 10 stranica. A kada ste okrenuli na najavljeno mjesto, dočekalo bi vas 10 praznih listova papira. "Bez nas", pisalo je na svakom. Igrajte se, ali bez nas. Kopajte po govnima, ali bez nas. Ganjajte te svoje sulude naklade koje vam svejedno neće jamčiti sigurnost i opstanak, ALI BEZ NAS. Da bar jednom netko umre ili se ubije, a da ga ne razvlače po novinama. Da netko svoju tragediju proživi.
I dovraga, što nas može naučiti tragedija ove curice? Da slušamo svoju djecu? Da obraćamo pažnju na njih? Da ih VOLIMO? Zar je doista samoubojstvo i očaj to što nas tome može naučiti? Da budemo ljudi, to nas uči? Prije bih rekla da nas uči oguglati na tragediju. A jebiga, mala se ubila. Još jedna mala se ubila. Sutra će biti neki drugi horor na naslovnici, neki drugi OSOBNI, privatni, mali, hladni pakao.
A što možemo naučiti iz priče o ovoj pretučenoj bebi? Da se ne udajemo za kretene i nasilnike? Ili da s njima nemamo djecu? Ili da ga treba sačekat negdje i ubit boga u njemu?
Ide mi, da prostite, žestoko na kurac cijela ta priča o informatičkom dobu, informiranosti, eto sad smo svi povezani, ne možeš izbjeći znanje. I što mi točno radimo sa znanjem? Dok ja ovo pišem iz tople sobe, djeca u darfuru gladuju. U Sjevernoj Koreji imaju atomku, a klinci su im pothranjeni. Ali to je daleko, to se nas ne tiče. Pa nabijem vas onda na informatičko doba, na pogled u svaki ćošak zemaljske kugle, kad taj pogled ostaje slijep, gluh i hladan. I to je paradoks nad paradoksima. Ranije si se za znanje morao pomučiti, jedan moj profesor je volio govoriti da je listao rječnik dok nije dobio žuljeve na prstima pa da sad više ne mora listati. Trebao si enciklopediju. Trebao si tražiti, čitati, učiti. Danas imaš net. U google upišeš što ti padne na pamet i velika je šansa da će ti nešto naći. Imaš enciklopedije, vijesti, podatke na netu. Ljude koji se bave nezamislivim stvarima. A ljudi se danas, više nego ikad, ukopavaju u vlastite dogme, ksenofobije, ograničenosti. Klinci upisuju fakultet bez elementarnog znanja iz književnosti vlastite nacije, ne govorimo sad o preverzijama nego o osnovama, enciklopedijskim osnovama. Ne znaju, ne pitaju, ne zanima ih. I ono, odjebi više s pokušajima da im nešto objasniš. Daj im sapunice, BB, daj im nogomet, daj im televiziju, junk, junk, reklame. Imaš gore spomenuti net, a najtraženije riječi i dalje su cock, sex, cunt, pussy... Sve imamo na dohvat ruke, ali naravno - ništa od toga nije zabavno. Sve imamo na kompjuterima, na netu, i baš zato više ništa ne moramo učiti. A kad se baš osjetimo silno angažirani, možemo se uključiti na web streaming izbjegličkih kampova u Africi, taman da vidimo kako netko, kostur netko, umire. Touch of reality.
I da na kraju pustimo velike priče, možda nas se doista ne tiču dječji odredi smrti i možda stvarno nije moj problem to što je čitav jedan kontintent zaražen AIDS-om, živimo u zemlji u kojoj ama baš svaka tiskovina životari s nosom u tuđim govnima, a da joj u isto vrijeme ne padne na pamet da jebemu sve, nije u redu osuditi Anu Magaš na 8 i pol jebenih godina zatvora i u isto vrijeme osloboditi onog gangstera Kolaka koji je ubio starca od 70 godina. Optuženi su za istu stvar - on je oslobođen jer se branio. Ona, koju je muž izudarao, pokušao silovati, davio, napadao, se jest branila, kaže sud, ali jebiga. I to prođe, ljudi su već zaboravili. Mislim stvarno, pa što ona hoće?! I sjetite se tog primjera kad god počnete kukati da nema pravne države, da kasne plaće, da su vam ukrali mirovine, da ne možete istjerati pravdu na sudu, da ima korupcije i korumpiranih, da se na preglede čeka godinu dana... Skoro pa svaki dan postoji jedan primjer kada možemo pokazati da nismo ovce i da smo ljudi, u punom smislu riječi. Ali kad to kažem, u najvećem me slučaju dočeka "mi tu ne možemo ništa, takva je država, usrana..." Da citiram svog prijatelja: hulja na vlasti je kriva jer prokazuje narod koji ju je izabrao. Aj živjeli.
p.s. rani mraz je zato što je danas pao prvi mraz u zagrebu. moja alergija je u punom zamahu.
|
- 08:50 -
Komentiraj (39) -
Printaj -
#
06.10.2006., petak
privatizacija bložnog prostora
oliti oglas.
Naime, potražujem jednu dvoranu, dimenzija taman tolikih da u njoj može hopsat, skakat, vrtit se i slično bez ozljeda. Imajmo na umu da bi ta dvorana trebala udomit određen broj djece predškolske dobi. Koja bi glumila. Subotom recimo. Htjela bih napraviti malu kazališnu radionicu za djecu, niš posebno, niš spektakularno, al trebam dvoranu da mi se neki od malih đavola ne potrga.
Dajte mi adrese, telefone, bilo kaj, može tu, može na rahatli@gmail.com.
A sad vam mah mah, pičim na more i pazite ovo - vozit ću MUŽEVLJEV automobil.
|
- 19:17 -
Komentiraj (12) -
Printaj -
#
|
