the end...

MySpace Layouts

Danas sam se probudila nekako tužna. Sanjala sam nešto, neznam točno što, ali sigurna sam da nije bilo lijepo. Jer sam se probudila s takvim osjećajem praznine. Kao da mi je u snu netko ukrao komadić duše. Neka neprimjetna, ali bitna promjena se zbila u meni. Već par dana se osjećam malo drukčije, kao da se mijenjam, postajem ozbiljnija, mirnija, starija.... Polako se utapam u masu, postajem sve sličnija ostatku svijeta, gubim svoje ja i postajem rob monotonije koja vlada pukom. Blijedim i to mi se ne sviđa. Ne sviđa mi se nikako! Ljudi mi kažu da je to sve dio odrastanja, da se svi jednom moraju suočit s tim i da neće uvijek biti tako strašno. Ali što ako ja ne želim odrasti? Kako da zaustavim taj proces u sebi, kako da vječno ostanem nevino dijete kojemu se život još uvijek čini lijep? Zašto se moramo mijenjeti iz nečeg tako niježnog i bezbrižnog u biće puno problema i briga? Zašto mijenjati dobro za zlo? Ovaj svijet pun mržnje,gladi,rata,osuđivanja i kojekavih rasnih,nacionalističkih i vjerskih podjela na kojeg se svi žalimo, stvorili smo sami tako što smo odrasli. No nažalost, i ja sam svijesna da je to prirodni proces u čovjeku kojeg je nemoguće zaustaviti. Osim naravno kolektivnim smoubojstvima 16-godišnjaka diljem svijeta, ali to baš i nije nek riješenje ! A ništa, onda je jedino što imam poručiti svojim čitateljima da pokušaju što duže ostati 8-godišnjaci, da se ne trude odrasti prije vremena, jer kad stvarno budu, bit će im žao što su potratili djetinjstvo pokušavajući ga preskočiti. Uživajte, i ja ću probat, jedina utjeha mi je ta što ću za 2 dana ladit dupe u jadranu,jeeeej . Idem sad potražit neke informacije o makarskoj, stay cool people, see !ya