Sve što nas ne ubije, čini nas jačim, odurnijim,odvratnijim i hladnijim. Moja verzija one stare narodne. Ne vjerujete da je tako? Jeste li ikada osjećali toliku bol u grudima da ste se grčili od istih, a ti bolovi bili prouzrokovani emocijama? Nakon toga gledaš na sve ovo skroz drugim očima. Nema više one stare zajebancije, osmijeh više nije isti, male stvari te ne čine više sretnim kao prije. Jednostavno, više nikada neće biti kao nekada. Nema više mi,od toga trena ostaješ samo ti, sam samcat. Tada poželiš da ostane uvijek tako, radije biti sam i tužan, nego sve to ponovo proživjeti. Sve je to nekako zbunjujuće, nestvarno. Ujutro se probudiš i nadaš se da je to sve bio samo košmar, ali te sreće ipak nisi...

No, kada kreneš nekako to ide jednostavno, bar se to meni tako čini. Ja, ustvari i ne pišem, ja samo prenosim sve iz svoje glave na svoj bijeli " papir ", samo pokušavam posložiti sve te silne riječi koje su u mojoj glavi na jedan fin i lijep način u nadi da će netko to pročitati i shvatiti o čemu ja " mislim ". Veoma je teško podijeliti svoje misli s drugima, zato što često ljudi to uopće ne shvataju, više da ne žele shvatit. Rezultat svemu tome jesu maske, koje ljudi sebi stavljaju samo da bi sebe zaštitili. Često se pitam, zašto ljudi sebi stavljaju te maske, a ja sam sam isti takav i nosim više od jedne. Misleći kako nitko neće da me shvati. Najgora je bol poslije toga, što osoba koja te voli, ustvari ne voli tebe već samo jednu od maski koju si sebi stavio prije nego li si nju vidio. Sve je to kao neka "ovisnost", jednostavno ne možeš da staneš s tim. Nakon prvog razgovora shvatiš da maska nije potrebna ali ti nju i dalje koristiš, još je ojačaš i to na kraju pokvari sve.

Jedan od moji zadnjih ispada jest ovo, do duše veoma kratko ali nadam se da će vam se bar malo svidjeti...


Jednom kada noć iskrade svaku riječ iz mene...

Ja tu sjedim i razmišljam, kako na lijep način da prenesem te silne riječi iz glave na ovaj svoj virtualni komad papira. Pa odlučim da tipkam onako nehotice, koja riječ prva svane u glavi prva se ispiše i na "papir", ali time ništa korisno ne uradim i samo se razočaram u svoje "djelo". Pa shvatim da trebam pisati onako kako osjećam, da pišem dušom i onda ispadne baš po mojoj mjeri i ispadne baš ono što želim. Bude baš ono što te nasmije, razveseli, ono što ti "nacrta" osmjeh na lice, tad shvatim da sam uspio u svojoj namjeri i stvorio svoje djelo.


uskoro više...