Sada, kad tu ležim sam u ovoj zimskoj noći, više nego dosta toga mi je jasno...
Uvijek sam mislio, više sam sebe lagao nego što sam "racijonalno" mislio, da je sve ono što ja želim,sex s lijepim ženama i da je to to traženo zadovoljstvo. No, sada, kada sam ležim tu, po ne zna koji put, ne brojeći razno razna noćenja kod prijatelja i kojekakve odlaske na seminare i ekskurzije. Shvatam, da je baš ono što meni treba, neka vrsta nježnosti, netko tko će ležati pokraj mene, tko će me maziti, ljubiti i koga ću ja isto tako tretirati. Sada, baš u ovim trenutcima, uistinu shvatam što je ono što meni treba, ono što će mene u potpunosti ispuniti. Nije to, samo sex nabrzaka pa poslije toga umorno zaspati, kraj te osobe. To je nešto više, ni sam ne znak kako to opisati, ali ne mogu vam ni reći, jer ni sam nikada baš u potpunosti nisam osjetio. Osim, jedne prilike, kada sam ja idiot, sam sebi sjebao sve, preplavljen svojim "pubertetskim" ili adolescentskim hormonima, koji su mi svu krv i ovo malo pameti preusmjerili u spolovilo, umjesto da, napokon uživam u tom trenutku. Da, napokon, osjetim, kako je biti voljen, zaspati s nekim u naručju koji, bar u tom trenutku misli da te voli. A ne, kao ja i dalje preplavljen tim hormonima, slagati i reći toj osobi da je noć bila loša, samo zato što nije bilo spolnog odnosa. Naravno, sada, kada ležim sam tu "hladne" glave, shvatam da je sve to bila greška. No, kao i svaki put, iz guzice u glavu dolazi uvijek kada je kasno, kao i u mom slučaju. Baš kada sam našao osobu s kojom mogu proživiti takve trenutke, napokon ne biti sam noću, ja moram to sve sam sebi da pokvarim. S vremena na vrijeme se i sam sebi divim, kako uspijevam takve stvari sam sebi pokvariti. Kao i uvijek, tako i sada, na kukavički način to sve pokušavam prebroditi ili preboljeti, naravno, jednom vrstom bijega. Odoh, dalje, tu me napokon više ništa ne drži, napokon sam na neki način slobodan. Nisam još ni sam siguran, da li sam sretan što je tako. Ali, shvatam, polako, da ovaj grad postaje mal za mene, za mene i moja shvatanja o životu, način na koji bih rado živio svoj. Nije ovdje više pitanje te jedne, da li me voli ili ne, dali sam ja nju volio ili ne, niti hoću li ja nači neku drugu, koja će mene voljeti i koju ću ja voljeti. To je isto kao da se pitate, da li će sutra biti dobar dan, dok ga ne proživite, odgovor znati nećete. Radi se više o pitanju, kada i gdje, hoće li to, što ja tražim, točnije što želim, biti tamo kuda me život vodi ili ću se i ja, kad tada, pogurene glave vratiti u ovaj mali grad i dalje se osjećati ovako, kao da sem uskraćen u svemu? Ili ću, napokon imati tu sreću u životu, da bude sve po mom? Da se razumijemo, ne želim da me se pogrešno shvati, nije da sex ne pruža zadovoljstvo, naprotiv, ali kao što rekoh, nije to ono što me u duši ispuni. Kako god se okrene, sex je više manje, na nekoj fizičkoj razini i baš zato mu fali ono nešto. Problem je taj, što dok ovo sve tipkam ja tako i razmišljam, ali kada dođe do predigre, meni ponovo sva krv i ono malo pameti se preusmjeri u spolovilo. Kažem, hormoni poprilično stvaraju probleme...