SARAJA AZRA

In Memoriam

In Memoriam

Vesna Parun


Za sve su kriva djetinjstva naša
Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova
i s nama rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti
našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce
u kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela
zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjem u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi.
Oteščale i tužne.

transpersonalna psihologija

Dragi moji blogerski prijatelji ne znam jesam li već pisala o tome, ali ja već duže godina, onako iz hobija "proučavam" transpersonalnu psihologiju
ne može se sažeti ukratko ono što smatram jednostavnim opisom tog djelića psihologije koji pokušava pronaći i nadnaravno, dijela koji vjeruje da se naš um može rastegnuti....protegnuti izvan i preko tijela i zapravo voditi upravljati spašavati ako se poveže sa nutrinom - podsvjesnim dijelovima uma...
ova Saraja Azra je zapravo transpersonalna i svi tekstovi ovdje također su dio takvog osmišljaja svijeta, bilo bi mi izuzetno drago ako uspijem da kod čitatelja svijest o snazi SEBE i svoje duše osvijetlim barem za mikronijansu -


ovdje ću napisati djelić stajališta transpersonalne psihologije zaista jako ukratko jer to je područje veliko kao "nebo"

smrt ne postoji
– postoji samo život; a starost nije zbroj prohujalih godina, već svitanje mudrosti.

Svi mi moramo imati duboku vjeru u sama sebe, a ne u nekakve nauke, propise, odredbe ili osobe. Vi ste, dragi moji, očitovanje vjere. Otkrijte i razvijajte vjeru u kreativne zakone svojega uma.
Pokušajte iz dana u dan sve više spoznajti kreativnu prirodu svojih misli jer Vi doživljavate ono što zamišljate i osjećate. Vaše kraljevstvo, a i put do kraljevska nebeskog je stav uma, način razmišljanja, emocionalna probuđenost uslijed koje spoznajete da su sva mudrost, smjernice, moć i snaga dostupni i Vama u trenutku i da ste sposobni ostvariti svoj cilj i prevladati bilo koji izazov.

dodatak

»Ne tražite, dragi moji, duševni mir, bogatstvo, sigurnost i unutarnju snagu izvan sebe, sve se to oduvjek nalazi u Vama
Nema vlade, institucije ili osobe koja vas može obdariti duševnim ili unutarnjim mirom a bez unutarnjeg mira sve i da imate sve nemate NIŠTA dragi moji

opomena

Ne sjećam se točno koliko sam godina imala, ali znam da nisam bila ni velika ni mala, ni mala ni velika, kad sam u knjižnici, sasvim slučajno, podignula knjigu pjesama Miroslava Antića
od tada do danas, često se prisjetim nekih njegovih stihova, pa tako evo i jutros dok sam djecu vozila do vrtića, a poslije sebe na posao prisjetih se OPOMENE
predraga mi pjesma na koju i Vas želim podsjetiti


Opomena


Važno je,
možda, i to da znamo:
čovjek je željan tek ako želi.

I ako sebe cijelog damo,
tek tada i možemo biti cijeli.

Saznaćemo tek ako kažemo
riječi iskrene, istovjetne.

I samo onda kad i mi tražimo,
moći ce netko i nas da sretne.

sjećam se svoje prve školske torbe, vjerovali ili ne, ali bila je na Mirka i Slavka - partizane i to neke hladne tamno smeđe boje....
nije mi se uopće svidjela, birala ju je mama
obilazila sam oko nje i koliko god da sam je željela zavoljeti, nije išlo, školu sam voljela ali torbu NE
bilo mi je nekako žao to reći mami činilo mi se da se njoj baš sviđala stalno je pokazivala kako je funkcionalna objašnjavajući kako ima dosta pregrada, ali bez obzira na sve baš mi se nije sviđala, nosila sam je samo nekoliko mjeseci, a zapamtila je evo do sada..................
već za drugo polugodište mog prvog razreda kupili su mi novu po mom izboru, crvenu i lijepu....eh sada kada se sjetim te torbe s ODMAKOM svog ovog vremena čini mi se da sam je čak i ZAVOLJELA voljeći sjećanja na te prvoškolske dane

jednom davno napisao je Ivo Andrić
Dođu tako ponekad vremena, kada pamet zaćuti, budala progovori, a fukara se obogati........
jedino što je dobro u tomu je da sve što dođe i prođe i ništa ne traje zauvijek pa po svemu sudeći sve mi se čini da nas ipak uskoro moraju čekati i bolji dani........samo što je dosta i do nas samih jer nikad sve nije do drugih ...odgovorni smo barem da ta pamet ne ćuti nego da ZAVIČE, za mene je velika tuga što je Đikić u Leopoldini a ne u HAZUi evo koristim ovaj post da to i napišem ako ništa drugo da trag moj o tome ostane