SARAJA AZRA

ne zaboravite da ste Vi svoje subjektivno biće i da sve što vidite i sve što čujete zrcali se kroz prizmu vašeg OSMIŠLJAJA SVIJETA i tako
čovjek koji se raduje naći će u glazbi radost, a tužan tugu zato Vam želim da kroz sebe, u sebi ćutite dobro i mir
do nekog novog susreta sa Vama d o v i đ e nj a

Životi su nam postali užurbani, kao da bismo željeli mnoštvo toga vidjeti, probati, imati i u svemu tome često zaboravljamo sebe dragi moji što češće ovoga važnog se prisjetite
Sebe trebate volit više nego bilo koga drugog jer sa sobom ćete sigurno provesti ostatak života, s drugima je to uvijek upitno. i nije to ni malo pretjerano nego je to baš nužno za Vas i za Vaš osobni mir koji Vam želim

Imam jedan svoj običaj, sjedim u hladu borova i promatram brojne obitelji kako se sunčaju i kupaju na moru, i tako ja uvijek na istom mjestu a u sezoni njih se promijeni mnogo, svaki tjedan druga djeca, drugi ljudi, drugi jezici ,...i ne mogu si pomoći volim tako promatrati ljude i ćutim te brojne sudbine tu oko mene koje su sasvim slučajno mi blizu
Promatram ih tako i vidim da je istina što zapisa ( Lav Nikolajevič Tolstoj) i da su zaista
Sve sretne obitelji nalik jedna na drugu; a svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način)

Rastanak

.
Sve živo se oko mene kreće, a ja stojim u mjestu kao kamen. Dišem al ne mičem. Od jučer sam još uvijek tamo na onom mjestu gdje si me ostavila. Više me nema.
.....otišla si .....sve je samo tiha praznina


P.S:
ovo je moja kratka pričica Rastanak
- moj zamišljeni lik je u "crnjaku" do kraja

Dragi moji, sprema se oluja, nebo je mračno, i gotovo crno, a ja Vam volim za takva vremena misliti na LJUBAV, iako ne znam zbog čega ali eto, uvijek iznova, pred svaku oluju ja mislim na ljubav.

J. W. Goethe je napisao Jedno smo o drugom bili u zabludi, bila su to lijepa vremena.
i često se pitam zašto je pisao u prošlom vremenu da li to baš mora uvijek biti tako...............ja želim vjerovati u svoje snove a u njima je ljubav zauvijek

Vjeruješ u Mamu?

Jedno jutro, nakon dobrog spavanca, probude se blizanci u majčinoj utrobi. Rastežući se i sudarajući se u tijesnoj okolini, počnu se prepirati oko toga postoji li ili ne postoji život nakon rođenja...

- Ma daj? Nemoj me zezati da vjeruješ li u život poslije rođenja?

- Pa, ovaj... Sigurno postoji nešto nakon tog rođenja. Možda smo sada ovdje da se to pripremimo?

- Jesi blesav! Život poslije rođenja? To nema nikakvog smisla. Kako to uopće izgledalo?

- Ne znam... Volio bih da bude puno svjetla! I prostranstva - a ne tako tijesno kao tu. Možda bismo mogli trčati? Bilo bi zabavno i jesti svojim ustima.

- Ti si lud! Nemoguće je hodati i jesti svojim ustima. Da nije tako, onda ne bismo imali pupčanu vrpcu. Ali ju imamo. Kažem ti, rođenje je kraj.

- Ne vjerujem. Sigurno će se dogoditi nešto dobro. Nešto potpuno drugačije od načina na koji sada živimo. Nešto što ne možemo ni zamisliti.

- Ti si stvarno lud. Nitko se živ odande nije vratio! To znači da je rođenje smak svijeta. Osim toga, što je život - ako one ljuljuškanje u toploj, uskoj i mračnoj okolini?

- Ne znam. Možda ćemo izaći van i sresti mamu. A ona će se brinuti za nas. Ljuljati nas, hraniti, maziti...

- Mama?!? Ne mogu vjerovati? Ti vjeruješ u Mamu! Pa dobro, gdje bi po tvome ta Mama bila?

- Ne znam. Možda svuda oko nas? Možda smo samo zahvaljujući njoj živi? Možda bez nje ne bismo mogli ni razmjenjivati misli? Mislim da bez nje ne bismo uopće postojali...

- Ma daj! Jesi kad vidio tu Mamu? Ja nisam. Zato je jasno da ne postoji.

- Da, moguće je da ne postoji. Ali ponekad, kada smo skroz mirni, čujem ju kako pjeva i dodiruje naš svijet. Znaš, mislim da poslije rođenja prava zabava tek počinje...


VJERUJTE........................