|
Kako ovo reći nekome da me shvati? Ma nikako, zato ni ne pokušavam, ne trudim se jel vjerovatno ni ja sama ne shvaćam.
Pa da počnem... ove misli što su mi u glavi, da ih izbacim.... pokušam nešto napisati ali ništa suvislo, vjerujem, neće izaći... jel zbrčkano je sve... gomilalo se danima, tjednima, mjesecima... javile se želje stare i pokoju godinu... i sve je tu... bez nekog posebnog reda... samo je tu i ja sama jedva razumijem.
Jedan strah muči me već duže vrijeme. Znam da je glup, mnogi će isto to reći, ali isto tako vjerujem da nisam jedina. Oduvijek sam se u životu bojala da ostanem sama. Ne znam od kuda to. Imam prijatelje, dobre... ali ne da će me oni napustiti, nego da ću ostati sama... sama, bez ljubavi muškarca. Ne znam od kuda mi to.
Jel gledam neke svoje prijatelje... moja frendica je sa dečkom skoro četiri godine i završavaju fax i ona i on. I logičan korak nakon faxa im je da počnu živjeti zajedno.
Moja druga frendica se ženi u kolovozu. To je drugačija situacija od ove prve i nikada se ne bi htjela naći u njoj. Točnije ne nikada, nego ne sada, ne još sa 21 godinom. Dakle, ona svoj život već ima isplaniran. Sa 22 će već biti u braku a odmah potom želi i klince. Pobogu, ja sam kuma... na svadbi... kako će to ispasti?!? Ja kužim da je ona drugačiji tip od mene... nije joj niti do izlazaka dugo u noć i ludih tuluma i partya... ali opet... šta da kažem na ovo više?
Zatim imam još dosta prijateljica koje su se zavukle u razne veze i vezice... neke su dobre, neke jako loše. Ali sve imaju nekoga. Jedino neki dečki još soliraju ali vidim da je i njima pun kurac toga.
A ja? Pa ja sam iz veze izašla prije tri mjeseca i ne pada mi napamet sada ulaziti u novu. Ne želim, jednostavno mi je dobro. Sva ta neobavezna druženja i izlasci... lijepo mi je ovako... sada... ali ni to neće trajati dovijeka. Svatko normalan će reći da je uvijek lijepše uz nekoga, kada imaš nekoga tko te voli. I slažem se sa time. Kada usporedim te dvije strane uvijek je lijepše u paru... samo što mi je trenutno ovako jako dobro.
Kažu, mora doći netko? A šta ako ne dođe?
I znam da imam 21, btw. mene jako jebu te godine, užasavam ih se jel prolaze prebrzo. I sad, brijala sam da ću sa 21 godinom znati što želim od života. Ali problem je u tome što ne znam. Negdje na putu sam malo zalutala... ili sam možda propustila svoj vlak? Što ako je moja prilika odavno prohujala pored mene? Jel negdje sam čula da svatko u životu dobije samo jednu pravu priliku i ako ju propusti, jednostavo rečeno, sjebao se je.
Evo i moga primjera... kada je jebački trebalo zapeti za fax, na koji sam btw. bila jako nabrijana, šta se je dogodilo? Odustala, jako brzo, točnije nisam se potrudila dovoljno.
Posao... pa naravno da ga sada treba i naći, jel budimo iskreni, ne radi mi se bilo kaj. A uporno odbijam ići raditi kod staraca. Zašto? Pa... voljela bi znati odgovor na to pitanje.
I zbilja, luda sam radi toga... želim raditi... za prvu ruku prihvaćam imalo pristojne poslove. Nije mi poblem raditi jel ne želim živjeti na grbači staraca. A s obzirom da sam već i radila znam kako je to kad imaš vlastite novce, kada si neovisan. I bilo je dobro prvih mjesec dana kako sam ostala bez posla... trošila sam iz svog fonda, radila kaj sam htjela... pa su se novčeki drugog mjeseca nezaposlenosti malo stanjili pa sam stisla, ali opet je bilo dobro. A sada kako teče i treći mjesec otkako ne radim jednostavno ludim. Novčića više nema... ali ne znam ni di bi sa silnim vremenom kojeg imam. Šalju se molbe, ide se na razgovore, čak sam i frendove angažirala. Još da i starog angažiram... a vi držite fige da uspije. Ili još bolje proslijedite do mene ako znate za neko slobodno radno mjesto.
Ne znam kako vi gledate na to... ali ja sam od onih da mi se pruži prava prilika za rad ili studiranje negdje u inozemstvu otišla bih istog trena. Ne bi se ni okrenula. Toliko to želim. Znam ljude koji studiraju u SAD- u. I znam sve o tome. I prednosti i nedostatke. A tako me vuče...
A što se posla tiče... odmah bi otišla. Čak sam i sa jednim prijateljem pričala i moguće je... da odem, imala bi za prvu ruku pomoć, samo dok se ne snađem. Ne želim o ovome puno pričati... ali jednostavno nejde mi iz glave.
Raspitivala sam se, nije da je to nešto što mi je preko noći puknulo u glavu. To traje već jako dugo. Mislila sam da će proći ali vidim da ne prolazi. Nije samo neki moj hir.
Znam puno ljudi kaj su u Zagreb došli iz raznih dijelova Hrvatske, a i okolice. I njima je sad špica. Pogotovo ako su došli iz nekog malog mjestašca. Otkrivati sve čari koje pruža velegrad ( nadam se da ga možemo tako zvati ) je jako uzbudljivo. Pa naći jeben posao... i sve što ide uz to... potraga za stanom... kućom....
Ali ja sam rođena u Zagrebu i najiskrenije, pun mi ga je kurac više! Očajno želim nešto novo, nove ljude, nova mjesta.... nadam se da se razumijemo... ja ga volim, više od većine ljudi koji žive u njemu, volim njegove ulice, krovove kuća, ljude, Gornji Grad obožavam. Volim kada se vraćam u Zagreb pa kada sa autoceste ugledam Medvednicu, pogotovo kada je noć pa izgleda onako prekrasno pod svim tim svjtlima. Volim njegove parkiće i Jarun, te razna mjesta za izlaske. Njegove knjižnice i kina. Njegove shopping centre i tržnice. Savu i Novi zagreb. I da biram opet bi njega izabrala, i nikada ne bi zauvijek otišla iz Zagreba. Ali malo mi je dosadio. Sve ovo... to... to nešto što sam ja odvano vidjela....
" Runaway train, never going back
Wrong way on a one - way track
Seems like I should be getting somewhere
Somehow I'm neither here nor there... "
|