Q STRIP
srijeda, 22.03.2006.
[Qolumna] NAJ MAD Prevođenje žednih preko vode ili Adaptiraj ovo, Bane!
|
Piše: Damjan Stanić Jednom sam, kao dječak, imao ambiciju da prevedem sve talijanske stripove iz svoje kolekcije na hrvatski, i to prilično bizarnom metodom. Brisao bih, naime, korektorom, originalan upis teksta, pa zatim tankim flomasterom upisivao svoj prijevod. Srećom po moju kolekciju, od te sam ideje vrlo brzo odustao; barem prije nego je došlo do ozbiljnije štete. Kasnije, nakon rata i posljedičnog propadanja novosadskog Dnevnika, kada se Slobodna Dalmacija uhvatila Bonellijevih stripova, jedan mi je poznanik odmahujući glavom rekao: “Zagor ima dvojno državljanstvo; ili je Talijan, ili Srbin. Ovaj hrvatski prijevod ništa ne valja”. Dvojno državljanstvo na stranu, slažem se. Hrvatsko izdanje Zagora “odlikuje” se potpuno promašenim prijevodom, kao uostalom i 99% drugih stripova na domaćem tržištu. Jer, kod prevođenja stripa treba raditi na dva nivoa. Prije svega, tu je temeljno značenje, odnosno sam smisao teksta. Taj je, ujedno, i lakši dio posla. Iako, ekipa iz Slobodne Dalmacije, a kasnije i Ludensa, redovito uspijeva uprskati i ovaj segment, most notably doslovnim prevođenjem Grouchovih viceva. Primjer? Sjećam se šale u kojoj Groucho koristi riječ “metro”, koja na talijanskom znači “metar” (kao mjerna jedinica), ali i “metro” (kao prijevozno sredstvo). Pošavši od tog dvoznačja, Groucho tvrdi kako voli metro više od taksija, iako je taksi veći. Veći od jednog metra, dakle, ali ne i od metroa. Klasična igra riječima. U hrvatskom prijevodu stvar zvuči otprilike ovako: “Više volim taksi, iako je metro manji”. Pa vi nađite smisao. Ili pošaljite Tiziana Sclavia u bolnicu za mentalno zaostale, pa nek njima valja takve viceve. Ali mjesto u ludnici nije Sclaviju, nego onome tko potpiše takav prijevod. Pa opet, igre riječima su zajeban izazov, i takve pogreške – ma koliko ih bilo teško opravdati – mogu biti donekle shvatljive. Drugi nivo kod prevođenja sastoji se od duha jezika, duha samog teksta i duha unutarnjeg kozmosa datog serijala. Taj je segment, naravno, daleko zahtjevniji, jer traži od prevoditelja poznavanje stripa koji prevodi, poznavanje stripa općenito, te vrlo dobro poznavanje izvornog i vlastitog jezika. Pretpostavimo li da svaki profesionalan prevoditelj ispunjava ovaj posljednji zahtjev (što nije nužno istina), fokus prelazi na duh samog teksta i unutarnjeg kozmosa datog serijala, odnosno poznavanje stripa unutar njegove “sequential art” forme (vidi “Comics and sequential art” Willa Eisnera). Jer, kada posao rade ljudi koji o stripu ne znaju ni koliko je dva plus dva, gubi se ona fina nit kojom kvalitetan autor vodi scenarij i dijaloge poštujući i/ili stvarajući vlastit jezik stripa koji piše. Pokušajmo zamisliti čovjeka koji ne voli nogomet, niti ga razumije, ali biva prinuđen prenositi nogometnu utakmicu. “Evo, sada jedan od igrača ima loptu i trči uzduž one bijele linije na rubu terena... Sada je opalio loptu i ona dolazi do njegovog suigrača, koji dijagonalno trči prema onom komadu terena omeđenom bijelim linijama, na vanjskom rubu kojeg je gol. Dodaje loptu idućem suigraču koji možda može čak i šutnuti na gol... ali! Ništa. Iz nekog razloga, sudac je poništio cijelu akciju. Idemo iznova”. What the fuck? Međutim, u očima Bože Sušeca ili nekog drugog stručnog komentatora, stvar izgleda ovako: “Ronaldinho poteže akciju uz aut liniju, dodaje Guilyiju na bok, Guily dijagonalno prodire u šesnaesterac i gura Eto’oa u gol šansu... Ali, sudac svira zaleđe”. Dakle, ista stvar u očima dva čovjeka sa različitim predznanjem i afinitetom izgleda potpuno drugačije. Gotovo identična situacija vrijedi i kod prevođenja stripa, jer strip ima svoja vlastita pravila, zakonitosti i tečnost naracije. Tko ne poznaje jezik stripa, nije ga u stanju prevesti, ma koliko dobar lingvisit i ma koliko pismen bio izvan devete umjetnosti. Zbog toga, hrvatska izdanja stranih serijala s te strane djeluju nespretno i nimalo tečno. Prevoditelji ih uzimaju kao bilo koji prozni tekst i, ne poznajući niti sport, niti nogomet konkretno, prenose utakmice na grozan način. Dijalozi i naracija se prevode statično umjesto da budu tečni, a onaj karakterističan duh svakog zasebnog serijala postaje suhoparno “Babel Fish” nabadanje. “Stripoteka”, primjera radi, ima Baneta Kerca, koji adaptira zahtjevnije prijevode. Stvar najčešće obavljaju Slavica Popov i Kerac u tandemu, ona prevodi, on adaptira. Rezultati su fantastični, posebno u “Kranu” i “Titefu” (iako bi kod ovog potonjeg mogli diskutirati o samom imenu koje se, možda, također trebalo prevesti, budući da u pitanju nije obično osobno ime već kovanica sa značenjem). Zatim, “Alan Ford”. Nenad Brixy je postao legenda na ovim prostorima upravo kao prevoditelj. Zašto? Jer nije uzimao tekst zdravo za gotovo, već ga je shvatio i adaptirao u duhu hrvatskog jezika. U čemu je, međutim, problem kod recentnije hrvatske produkcije? Stvar je naročito došla do izražaja sredinom devedesetih kada na scenu stupa Slobodna Dalmacija, te nekoliko godina kasnije, sa Ludensom i Strip-Agentom. Prva “generacija” prevoditelja – Elizabeta Sonjara-Garber i Ana Gašpar – promašuju bit svoga posla u vrlo sličnim aspektima. Prije svega, problem je u robovanju originalnom tekstu, iz kojeg proizlaze neobične rečenične strukture primjerenije talijanskom, nego hrvatskom jeziku. Primjer? “Diži se! Nemoj me činiti gubiti vrijeme!” (Elizabeta Sonjara-Garber, Extra Zagor #55, str. 27) – ovo nakaradno “činiti gubiti” vjerojatno potječe od talijanskog [I]“mi fai perdere tempo” [/], što bi u direktnom prijevodu bilo “Činiš da gubim vrijeme”... ali postoji tisuću i jedan razumniji način da se prevede; primjerice “Zbog tebe gubim vrijeme” iliti “Nemoj da zbog tebe gubim vrijeme”. Ovo je samo ekstreman slučaj, no ista stvar proteže se kroz kompletan SD/LU/SA opus. Originalnog se teksta, naravno, treba držati, ali iznad svega u značenju i duhu, ne doslovno u redoslijedu riječi ili, sačuvaj bože, direktnom prevođenju rečeničnih konstrukcija. U suprotnom, poznata talijanska izreka “In bocca al lupo!” lako može postati “u usta vuku”, a njeno je pravo značenje ekvivalent engleskom “Break a leg!” iliti, dakle, “Sretno!”. Da je ponekad teško prevesti i jednu jedinu riječ, dokazuje primjer iz edicije Dylan Dog Extra. Naslov pete epizode glasi “Gli Uccisori” (ubojice), a dvanaeste “Killer!”, što ne treba prevoditi jer se autor (talijan, dakle) namjerno poslužio engleskim pojmom koji nadilazi jezične barijere i označuje ubojicu koji to jest po “profesiji”, a ne slijedom nesretnih okolnosti ili u afektu. U hrvatskom prijevodu, međutim, imamo epizode naslovljene “Ubojice” (DD Extra #5) i “Ubojica” (DD Extra #12). Konfuzno, zar ne? Pogotovo budući da su ova dva stripa objavljena u rasponu od svega sedam mjeseci. Prijevode ovog serijala potpisuju ranije spomenute Ana Gašpar i Elizabeta Sonjara-Garber. Ovoj prvoj možemo pripisati i nezgrapne konstrukcije tipa “Kuda idemo? – Pokazati lekciju gadu, engleskom guverneru (...)” (Mark #5, str. 7). Govoreći o lekcijama, zgodnije ih je “održati” ili “očitati”, nego – “pokazati”. No, s tom se lekcijom ne slaže Ana Gašpar. U novije vrijeme, duhove je uzburkao Goran Marinić promijenivši ime popularnog Mister Noovog sudruga Krugera u “SS”. Načelno, ne radi se o pogrešci. U originalu, Kruger je poznatiji pod nadimkom Esse-Esse (“esse” je talijanski izgovor slova “s”), čime autori aludiraju na poznate (koliko i ekstremne) nacističke “esesovce”. However, s obzirom na preko 200 epizoda objavljenih u ex-Yu u kojima je Kruger, dakle, bio Kruger, može se reći da je Marinić odabrao zlosretniju opciju. Naime, i Šef iz Alana Forda u originalu se zove “Cariatide” (u smislu “noseći stup”, ironično), pa ga nitko ne prevodi kao Stupko Nosačević. Da ne govorimo koliko bi “esesovac” bilo jasnije od neodređenog “SS”. Pa ipak, budimo pošteni, stvar ulazi u Marinićevo slobodno uvjerenje. Jednako kao i odluka da Mister Noa obogati vrlo direktnim psovkama. O tome se diskutiralo, no opet, možemo reći da se i tu radi o Marinićevov slobodnom uvjerenju. Ono što, međutim, nije slobodno uvjerenje već egzaktna stvar, iste su one sklonosti doslovnom prevođenju bez sluha, koje truje domaće tržište već godinama. Primjera radi, u Mister Nou #228, glavni junak bijesno viče: “Si puň sapere cosa diavolo vi č saltato in testa...”, što Marinić prevodi kao: “Može li se znati što vam je palo na glavu...” (Mister No LU #28, str. 62). “Palo na glavu”? Prije, “palo na pamet”. Na žalost, u originalnom tekstu piše “testa”, odnosno “glava”, i Marinić vergla doslovno, uopće ne razmišljajući o značenju onoga što piše. A značenje fraze “cosa ti č saltato in testa” ekvivalent je upravo (i isključivo) našem “što ti pada na pamet”. Natrag zlosretnom Krugeru, sa kojim Marinić nikako da se snađe. Mister No često mu se obraća rječju “crucco”, koja ima više značenja, između ostalog njome se označavalo njemačke vojnike iz drugog svjetskog rata, ali i općenito tvrdoglave osobe. Marinić to ne zna, pa bira simpatičnu soluciju i ostavlja termin neprevedenim (npr. “Ne znaš što propuštaš, crucco!”, iz Mister No LU #27, str. 23)! Tu su, zatim, i potpuno neobjašnjive rečenične konstrukcije istog prevoditelja, kao što je “Za vrijeme drogirao ih je leta pivom” (Mister No LU #28, str. 26). Sa takvim tipom pogrešaka u džepu, gotovo da nema smisla govoriti o nekim višim nivoima prevođenja. Jer, kome se obratiti žalopojkama o duhu serijala ili strip formi, ako stvar zapinje već na temeljnim postavkama originalnog teksta? Bitka je u startu besmislena. No, kako Cyrano DeBergerac reče, “Boj najljepši je kad uzalud se bije!” Pa, dakle, zašto ne. Za kraj, anegdota iz života Marka Twaina. Kada je njegova zbirka pripovjedaka “The Celebrated Jumping Frog of Calaveras County and Other Sketches” (1867.) prevedena na francuski, slavni je pisac iz zabave doslovno preveo francusku verziju natrag na engleski, držeći se svakog najmanjeg detalja, kao što su francuske rečenične konstrukcije, pa čak i sam redoslijed riječi. To je, naravno, rezultirali gramatičkom komedijom naslovljenom “The frog jumping of Calaveras County” (1875). Netko bi, čini se, domaćim prevoditeljima trebao objasniti da se radilo o vicu, a ne o legitimnoj metodi prevođenja. E, moj Bane, lako je tebi sa Slavicom. Evo ti Zagor, pa adaptiraj ovo. (Damjan Stanić uređuje i vodi web-stranicu Pupafiks!) |