16

četvrtak

svibanj

2013

Da mi je...

Da mi se ponovno popeti na moj najdraži brijeg, najstrmijom ulicom i ugledati tebe ispod kostele, na starim skalinima kako u litnje popodne hvataš malo arije. Veseliš se mom dolasku. Riječi nisu bitne. Osmijeh i tvoje tapšanje po mom ramenu je dovoljno da mi kažeš koliko ti je drago što me vidiš. Kao da ne vjeruješ da sam tu, kraj tebe. I tako pričamo, a ti se ljutiš na moju crvenu šminku jer misliš da mi to ne treba i da sam lipša bez nje. Odmahujem rukom i kažem da si star i da ne razumiješ mlade. Ti ustaješ, ulaziš u kuću i nešto šuškaš po sobi. Donosiš mi novčanicu koju mi pružaš, a ja se pristojno nećkam. Ti inzistiraš i kažeš da ne govorim nikome jer oni drugi će dobiti svoj dio sljedeći misec. Ljubim te i odlazim ...


P.S.
Još uvijek te vidim.
Čujem tvoj glas i razaznajem u njemu ljutnju i veselje.
Još uvijek volim crvenu šminku.
Obećanje nisam ispunila jer teško je suzu ne pustiti.
Slike neke nikada ne blijede.
Ljudi neki nikada ne umiru.

Oznake: ljubav, mir

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.