Kalandora, snig do mora...

Nisu Englezi bili glupi. Stalno sam im se rugala i možda većina od nas da previše pričaju o vremenu i da ne znaju o ničemu drugome. Ne, nisu glupi jer je vrijeme uvijek neiscrpna tema. Stalno se mijenja, nikada nije isto. Govoreći o vremenu, nikoga nećemo uvrijediti, povrijediti niti ćemo se osramotiti. Zapravo, razgovor o vremenu je neka vrsta utočišta za ljude koji ne žele puno toga o sebi reći, ali također ih ne zanimaju neke osobne stvari svog sugovornika. Sterilna tema, rekla bih.
Kalandora se uvijek spominjala kroz moje djetinjstvo. Mater mi je često pričala priču iz svog života,kada je kao osmogodišnje dijete prisustvovala jednom tužnom događaju baš na Kalandoru i da je snig bio više od metra. Uvijek me fascinirala ta njena priča o veselim dječjim mislima i čudu tolikog snijega, ali opet ta tuga koja je bila oko nje...Tako sam svake godine čekala 02.02. da bih se osvjedočila u to neviđeno čudo Kalandore. Mislim da nisam baš osjetila puno zimskih događaja u Dalmatinskoj Zagori, ali i kada bi snig pao nikada se ne bi dugo zadržao.
Drug nastavnik nam je često znao govoriti da ne smijemo gledati u snijeg dok pada jer će se postiditi pa će prestati. Možda sam čak dugo, zbog te njegove priče, imala neki osjećaj krivnje da zbog moje velike želje on neće da padne.
Uglavnom, živo se sjećam svoje žudnje za snijegom. Sjećam se da sam nemali broj puta izlijetala na balkon da prema uličnoj svjetiljci pogledam je li snig, kiša ili susnižica. Ovo zadnje mi je bilo najgore jer je to opet značilo da od sniga nema ništa. Tako je to kada se rodiš i odrasteš na jugu, žudnja za snijegom ti se nekako ureže u genetsku sliku i za cijeli život ostane tu negdje.
Tako je jedne godine, mislim olimpijske,snijeg počeo padati tijekom noći, a ja sam se rano probudila, pozvala prijateljicu i brata pa smo nas troje krenuli neki kilometar od kuće da uživamo u toj zimskoj idili. Morali smo žuriti jer nas je škola čekala, no nas nije spriječilo da poslije šetnje popijemo i topli čaj jer smo čuli da je nakon snježnih radosti najbolje se okrijepiti toplim čajem. Znam da je čudno da djeca u 7 ujutro krenu u šetnju po snijegu, ali znali smo da kada se vratimo doma iz škole, sniga više neće biti. Tako je i bilo, ali ostalo je jedno lijepo sjećanje na rijetku sniježnu dalmatinsku avanturu.
Eto toliko, a sada lopatu u ruke i čistiti oko kuće...možda mi ipak snig nije više zanimljiv...