8. postaja: TJEŠENJE - Isus tješi jeruzalemske žene Tješenje je čin ljubavi i vjere. Ono je izraz unutarnje slobode i nagnuće je srca koje suosjeća. Tješenje tužnih i ucviljenih dokaz je najdublje ljudskosti koja onoga koga se tješi ne ponižava, a u onome koji tješi ne budi osjećaj nadmoći već osjećaj zajedničke nemoći. A u zajedničkoj nemoći, uobličenoj u utjehu, događa se blagoslov solidarnosti i izmjena težina, ali se stvara i prostor za otvaranje novih, božanskih obzora. Tješenje je majka nade, a nada je čovjeku potrebna čak i tada kad izgleda da je svaka nada izlišna. Tješiti znači biti čvrsto usidren u nadi protiv svake nade, sve ako se nazire i kraj. Vjera u Onoga od kojega je sve i za kojega je sve, postojbina je tješenja i nepojmljivog nadanja. Isusovo tješenje jeruzalemskih žena i više je od toga. Ono je izraz božanskog korijena svakog ljudskog tješenja. On sam bio je žedan utjehe, pomoći i suosjećanja, no, upravo On – pogođen strašnim bolima, osuđen i izmučen, vođen u smrt raspinjanjem – On postaje tješitelj i darovatelj novog, božanskog lijeka našim gubicima. Kako je tanka crta koja dijeli neutješnost i ljudsko samosažalijevanje od božanskog čina tješenja! »Tješite, tješite moj narod!« - pouka je s jeruzalemskih ulica. (Molitva u šutnji) Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se! |