|
Svima nama riječi današnjeg psalama 137., Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona, nisu tek sinonim za simpatičnu pjesmu Bonny M, The rivers of Babilon: One su za nas nešto naše, duboko osobno, riječi koji nas podsjećaju na vrijeme kada smo (i doslovno) sanjali rodni dom, a do njega nismo mogli doći. Ali vratimo se mi Babilonskom progonstvu. Ono je - uz Izlazak iz Egipta (oko 1250. pr. Kr.), drugo rušenje Jeruzalema (70. godine) i naravno Shoahe (tj. holokausta 1939. – 45.) - jedno od najvećih kolektivnih iskustava židovskog naroda. To je bio povijesni događaj - Izraelci su bilo odvođeni u Babilon, od 597. do 581. pr. Kr., u nekoliko navrata. Kralj Kir dopustio im je povratak 538. pr. Kr. Povratak je, dakle, trajao oko 50 godina. Kad mi, danas, čitamo te tekstove nas ne zanima samo povijest i te davne godine. Nas zanima Božja poruka koju iz tih događaja možemo iščitati. Kakvo je to stanje u narodu kad nema više lijeka? Povijest svakog naroda jest krvava povijest. Okrenimo se malo oko sebe i pogledajmo u prošlost. Oko nas su krvave povijesti iračkog, ruandskog, palestinskog, alžirskog, vijetnamskog i tolikih drugih naroda u zadnjih desetak godina. Onaj tko se zgraža nad opisima krvave povijesti izraelskog naroda kakvog nalazimo u Bibliji slijep je čovjek koji ne vidi ili ne želi vidjeti ono što se i danas oko njega događa. No, je li zaista Bog taj koji tako krvavo kažnjava? Je li on, zaista, jedini pisac tog 137. psalma koji završava riječima: Kćeri babilonska, pustošiteljice, blažen koji ti vrati milo za drago za sva zla što si nam ih nanijela! Blažen koji zgrabi i smrska o stijenu tvoju dojenčad! Od II. Vatikanskog sabora i dokumenata Dei Verbum (O Božjoj objavi) mi Stari zavjet shvaćamo i promatramo puno drugačije nego ranije. Stari zavjet nije isključivo povijesna knjiga koju se mora doslovno čitati i shvaćati (npr. da su svi stari patrijarsi od Adama do Noe imali po 900 godina kada su umrli). Danas vidimo bogatstvo u njegovoj slojevitosti i simbolici. Isto tako, nismo više obvezni promatrati Stari zavjet samo kao prethodnicu i pripremu Novome nego kao zasebno djelo mnogih autora. Autora koji pišu i govore o svim strahotama svoga vremena. Autori koji i Bogu daju, kako je bio običaj sve do rimskih vremena, mnoge ljudske crte. Ona koja nas danas nekako najviše zbunjuje jest Božja jarost i potreba za osvetom. I taj jarosni i osvetoljubivi Bog Starog zavjeta ostao bi vječna tajna za nove generacije koje čitaju te retke da doista nije došao netko tko je pokazao duh Staroga zavjeta, dao ključ za njegovo razumijevanje. Imao sam profesora na bogosloviji koji bi, kada studenti nešto važno ne bi znali objasniti, uzviknuo: "Učitelj u Izraelu, a to ne razumiješ!!!" parafrazirajući Isusa koji se upravo tim riječima obratio Nikodemu. Ipak, trebalo mi je puno vremena da počnem razumijevati i tu stranu Božje biblijske poruke. Isus koji nastupa sa svim autoritetom Božjeg Sina nakon što potvrđuje vrijednost Starog zavjeta pokazuje ono što mu treba dodati da bi se čovjek (a time i čovječanstvo) mogao mijenjati i postajati boljim: "Čuli ste da je rečeno starima: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu okreni mu i drugi. (...) Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone." (Mt 5,38-39; 43-44) Ta Isusova novost skandal je za Izraelce - i učene i neuke. Kako prihvatiti da taj naš jarosni, osvetoljubivi i isključivi Bog (uobičajene krive slike Boga koje nisu imali samo stari Izraelci; one su prisutne i danas u dušama i glavama mnogih kršćana) sada govori o ljubavi kroz usta ovog čovjeka koji kaže da je Sin Božji?! Ipak, nalazi se jedan dovoljno učen i dovoljno ponizan koji dolazi do Isusa. I on saznaje da se mora promijeniti, zaboraviti sve što je krivo naučio i "pokopčao" u svom životu. On, starac, mora se "ponovo roditi" da bi shvatio tko je Isus i što on donosi svijetu. On, "učitelj u Izraelu", ništa ne kuži. A čuti će nešto još nečuvenije. Taj prorok koji sada stoji pred njim dopustit će da ga razapnu da bi postao žrtva Ocu - jedna za sve - za spas svijeta. On će se dati kako bi se svi mogli spasiti pod jednim jedinim uvjetom - da se ne boje Istine, da se ne boje svojih vlastitih djela. Nikodem je, vjerojatno, otišao jako zamišljen od Isusa. Ali to nije zadnji put što ga susrećemo u Isusovom evanđelju. Nikodem dolazi - ovaj put javno - na Kalvariju pomoći oko Isusova pogreba. Je li već tu počeo polako shvaćati ono što mu je Isus govorio te noći? Kako je oživljen i spašen Kristovom milošću. Tu, ispod križa... |