PUT DO DJEČJEG SRCA

2. postaja: PRISTAJANJE - Isus prima na se križ

Je li podnošenje brutalnosti, sile i prijetnje kukavičluk? Pružanje otpora časna je čovjekova zadaća pa i obveza. No, dokle? Gdje je granica otpora? U zaustavljanju agresora? Na kojoj razdaljini i koliko ga dugo i čime držati tamo? Je li granica otpora u oduzimanju tuđih života? U ime koje humanosti, u ime koje pravde i kojih to božanskih zakona? Može li se ostati čovjek pred zatornom prijetnjom oružja, nepravde i mržnje? Može li se uopće pristati na prijetnju smrti i nije li to ludost i obmana?

Isus pristaje na svoju osudu. Nije to hrabrost zdvojnosti nego unutarnja sloboda predanja u volju Očevu i njegov osobni čin pristajanja. Posve je izvan naših kategorija. Prihvatiti križ ne znači ne osjetiti njegovu težinu i stravu nego vjerovati da on ima smisla. Samo podnesena žrtva može pobijediti agresora. Samo se svjesnim izborom nenasilja zaustavlja kotač nasilja. I nije riječ o taktici niti o prikrivanju zadnjih namjera. Kod Isusa nije riječ o izrazu nemoći niti o rezignaciji. Riječ je o pristajanju na Božju volju i uz njegov plan, ma koliko to bilo zastrašujuće. Isusove ruke pružene prema križu izraz su najveće slobode – one koja pobjeđuje svijet – i temelj su novog poretka: pristajanja uz Božji plan.