PUT DO DJEČJEG SRCA
28.02.2009., subota
C. S. Lewis
|
"Ako u meni postoji žudnja koju ni jedno iskustvo na ovome svijetu ne može zadovoljiti, najvjerojatnije objašnjenje je da sam stvoren za drugi svijet." C. S. Lewis (1898. – 1963.) plodonosan pisac, književni kritičar, dugogodišnji profesor srednjovjekovne i renesansne književnosti na Oxfordu i Cambridgeu te poznati kršćanski apologet dvadesetog stoljeća mnogima je danas vjerojatno najpoznatiji kao autor Narnijskih kronika koje su ga uvrstile među klasike dječje književnosti. Rođen je u Belfastu, Sjeverna Irska, gdje je provodio sretno djetinjstvo, sve dok kao devetogodišnjak nije doživio velik udarac zbog smrti majke. Samo dva tjedna nakon toga otac ga šalje na školovanje u Englesku. Taj će događaj imati velike posljedice na njegov život i odnos s ocem. Tijekom boravka po raznim koledžima Lewis se udaljuje od dječačke vjere koju je naslijedio u svojoj protestanskoj obitelji, a udaljuje se i od oca koji, shrvan zbog gubitka supruge, nije bio u mogućnosti brinuti se za svoje sinove. S 18 godina Lewis dolazi na Oxford gdje sluša predavanja iz grčke i rimske književnosti, antičke povijesti i filozofije te postiže zapažene rezultate i uspjehe. Logički pozitivizam koji je vladao tadašnjim filozofskim svijetom učvršćuje ga u uvjerenju da je istinito samo ono što se može empirijski dokazati dok su pitanja morala i religije besmislena. Na zadnjoj godini studija sluša predavanja iz engleske knjževnosti te se susreće s djelima kršćanskih autora koja smatra zanimljivijima od ostatka književnosti. Činilo mu se da nas pjesnici i pisci mogu više naučiti o čovjeku nego logičari. Ta djela budila su u njemu pitanja o prirodi čovjeka koja su zadobila religijski oblik. Kasnije je napisao: ''Mlad čovjek koji želi ostati pravi ateist, ne može biti dovoljno oprezan pri izboru onoga što čita. Zamke su posvuda.'' Ne samo u literaturi, već i u druženjima s kolegama smatrao je da su kršćani najviše privukli njegovu maštu. Ipak, teško je mogao pomiriti činjenicu da su ti inteligentni, obrazovani ljudi vjerovali u drugi svijet. To razdoblje njegova života bilo je puno nesigurnosti i pitanja: Što ako je ono što moji prijatelji tvrde ipak istina? Svi ti činitelji utjecali su na to da i sam prihvati vjeru u Boga. Ipak, nije odmah postao kršćanin. Nakon zavšetka studija, 1925. dobio je posao profesora engleske književnosti na Magdalen koledžu, Oxford, gdje je iste godine posao profesora anglosaksonskoga dobio J.R.R. Tolkien. Obojica su bili dio neformalnog kluba 'Inklings' na čijim su sastancima u lokalnom pubu svaki tjedan raspravljali o književnosti te čitali djela koja su stvarali, među ostalima i Tolkienove Gospodare prstenova. Tijekom jedne večere Lewis mu se žalio da ne može vidjeti nikakvo osobno otkrivenje u priči o Kristu, osim primjera za dobar život. Tolkien mu je jednostavno objasnio da je priča o Kristu istiniti mit; mit koji djeluje na nas na isti način kao i ostali mitovi, ali s tom ogromnom razlikom da se zaista i dogodio. Ubrzo nakon toga potpuno prihvaća kršćanstvo i od tada započinje njegovo neprekidno i plodonosno literarno stvaralaštvo. Tu su apologetska djela među kojima su značajnija Kršćanstvo (njegove radioemisije koje su se emitirale tijekom Drugoga svjetskog rata), The problem of pain, The Abolition of man, Miracles, zatim SF Space trilogy te 7 fantasy knjiga Narnijske kronike čija religijska poruka ne umanjuje njihovu književnu vrijednost. Zbog svojih djela i rada stekao je protivljenja u akademskim krugovima, ali i golemu popularnost među publikom te su mu mnogi pisali tražeći od njega savjete. Vjerno je odgovarao i tako izgradio golemu korespondenciju. Tim putem upoznao je Joy Gresham, američku spisateljicu koja se i osobno upoznala s njim. U njoj je pronašao ljubav svog života te se za nju i oženio u 59. godini života. Već tada Joy je bolovala od raka. Iako se bolest na neko vrijeme povukla, njihova sreća nije dugo trajala. Nakon tri godine Joy umire, a Lewis piše knjigu Grief Observed, u kojoj, poput Joba, iskreno svjedoči o tuzi i o slomljenosti nakon ženine smrti te o sumnjama i temeljnim pitanjima o Božjoj dobroti. C.S. Lewis umro je tri godine nakon toga, 1963., na isti dan kada je ubijen američki predsjednik John F. Kennedy zbog čega vijest o njegovoj smrti, iako objavljena u novinama, nije privukla mnogo pažnje. Pažnju pak privlače njegova djela koja i danas čita raznolika publika. U hrvatskom prijevodu možemo čitati Kršćanstvo u izdanju Duhovne stvarnosti, Pisma starijeg đavla mlađem, Verbum te svih sedam knjiga Narnijskih kronika u izdanju Golden marketinga (Lav, vještica i ormar, Kraljević Kaspijan, Plovidba broda Zorogaza, Srebrni stolac, Konj i njegov dječak, Čarobnjakov nećak, Posljednja bitka). Narnijske kronike znak su prepoznavanja za C. S. Lewisa, koji je populariziran zahvaljujući nedavnim ekranizacijama dvaju dijelova Kronika - Lav, vještica i ormar, 2005. i Princ Kaspijan, 2008. Kada je Lewis pisao o zemlji Narniji, imaginarnom svijetu koji posjećuju djeca, imao je dva očita razloga, da zabavi čitatelje i da aludira na kršćansku vjeru. U svih sedam knjiga koristi različite likove i dogadaje kao instrumente za dočaravanje stvarnih osoba i dogadaja opisanih u Bibliji. Glavni lik je lav Aslan, sin velikog vladara preko mora. On svojom pjesmom stvara Narniju i sva bića u njoj, on je i legitimni vladar Narnije. Drugi važan lik Kronika je kraljica Jadis, poznatija kao Bijela vještica (u posljednjoj ekranizaciji odglumila ju je Tilda Swinton) koja predstavlja potpunu suprotnost Aslanu, njegova najvećeg neprijatelja. U nastavku Čarobnjakov nećak Aslan kaže: - Svijet nije star ni pet sati, a Zlo je već ušlo u njega... Postoji zla vještica preko mora u mojoj zemlji Narniji. Uloga vještice evoluira od simbola zla do usporedbe sa zmijom iz biblijske Knjige Postanka. Ona nekoliko puta kuša dječaka Digoryja da uzme jabuku: - Znaš li koji je ovo plod?... To je jabuka mladosti, pojedi ju, dječače, pojedi. Digory je alegorija Adama i Eve, što je Lewis učinio jasnim tako što ga Aslan tijekom cijelog romana naziva sinom Adamovim. Vrlo je sličan i lik Edmunda u Lavu, vještici i ormaru, takoder sin Adamov. I on biva kušan od Bijele vještice. U trenutku kad mu ona nudi tursku slasticu rahat lokum, Edmund ne odolijeva kušnji - pomamno trpa slatkiš u usta zaboravljajući da je nepristojno pričati punih ustiju. On je slika ne samo čovjeka kao pojedinca nego cijelog čovječanstva zavedena grijehom čiji je jedini izlaz u žrtvi lava Aslana. Aslan se dobrovoljno predao otpalim i zlim bićima Narnije te zagonetnoj Bijeloj vještici da ga izrugaju, ponize i na kraju zakolju na kamenom žrtveniku, nakon čega uskrisuje i poražava Bijelu vješticu i njezinu vojsku. On se ponovno vraća u sedmom, posljednjem nastavku Kronika pod nazivom Posljednja bitka, da bi opovrgnuo lažnog Aslana, magarca u lavljem krznu. U petom nastavku Putovanje broda Zorogaza, Aslan govori djeci da iako se moraju vratiti u svoj svijet, mogu ga i tamo naći. On kaže: - Tamo imam drugo ime. Vi me morate naučiti poznavati po tom imenu. To je i glavni razlog zašto ste dovedeni u Narniju, tako da me, poznavajući me ovdje nakratko, možete bolje poznavati tamo. Neki od Lewisovih čitatelja pitali su se o značenju tih riječi, kao Hila, jedanaestogodišnjakinja iz SAD-a. Lewis joj je odgovorio: - A što se tiče drugog Aslanova imena, želim da se upitaš: je li ikada na ovom svijetu bio netko 1.tko je došao u isto vrijeme kad i djed Mraz 2.rekao da je sin velikog vladara 3.dao sebe zbog krivice nekog drugog, da bude izrugan i ubijen od zločestih ljudi 4.vratio se ponovno medu žive 5.o kome se nekad govori kao janjetu. Zar stvarno ne znaš njegovo ime u ovom svijetu? Razmisli o tome i javi mi kad saznaš odgovor. Portal Dobre vijesti  |