Kao svake godine na Badnjak, tako i ove, slagao sam štalicu. Otvarao bih papirnatu kutiju i iz novinskog papira pažljivo odmatao pažljivo i polako različite figurice. Sve je imalo svoj, već godinama, ustaljeni red. Najprije mali Isus pa Marija i Josip, pa magarac i vol, zatim pastiri sa svojim ovčicama, a okolo po bregovima i granama bora desetak anđela. Zadnjeg anđela sam odlučio staviti na svoj radni stol, a i ostaviti ga preko godine da mi stvara ugođaj Božića. Gle čuda! On progovori: -Imaš sreću što si baš mene izabrao! -Kako to misliš?- upitao sam ga. -Ja sam jedini anđeo koji može pričati - ponosno odvrati. Tek sam tad postao svjestan i čudio se kako može on od drva izrađen pričati. On nastavi: -Samo onaj koji zadrži anđela zbog radosti tijekom čitave godine i cijelog života, očekujući Isusov drugi slavni dolazak, pa i kad ovi blagdani prođu doživi ovo čudo koje ti se upravo događa, čuješ me kako pričam! I tako je dobio pokraj nekoliko knjiga i časopisa mjesto na mojem radnom stolu, a i zadaću: držao je u rukama pozlaćeni koš za smeće. Kako se život odvija u radostima i žalostima, bolima, nerazumijevanjima, živciranjima tako je ovisila i njegova zadaća o tim mojim raspoloženjima. U trenucima žalosti, ljutnje, živciranja, nerazumijevanja, osuđivanja anđeo bi mi uvijek približio koš i uvijek kratko rekao: -Baci unutra! Sve bi te poteškoće nestale! Jednog mi dana palo napamet kako to da on poslije mog bacanja uvijek isprazni koš. -Kamo si to bacio? -U štalicu – odvrati. Zapravo ne u štalicu. Sve tvoje brige i probleme stavio sam u srce tog Djeteta. Razumiješ? Slegnuo sam ramenima. Dugo sam razmišljao o tome i rekoh mu: - Teško je to razumjeti, no to me raduje, komično zar ne? -To nije uopće komično – ozbiljno odgovori – nego je najvažnije razumjeti i doživjeti božićnu radost! Htio sam ga pitati o Božićnom čudu i Djetetu u štalici, ali bi on na ta pitanja uvijek odgovarao stavljanjem prsta na usne: - Psssst! Ne govori ništa, samo se raduj!!!!! |