12. postaja: ISUS UMIRE Potamnjelo je nebo. Obzori su se pretvorili u mrak. Munje paraju zgusnutu tamu: umro je Bog i čovjek Krist. Glava je pala na prsa. Tijelo je mrtvo, sasvim i do kraja. Sada više ne postoji nikakva nada u spas, u moguće čudo. Mrtvo tijelo znak je varljive pobjede materijalnog nad duhovnim i kušnja na kojoj vjera pada ili ide naprijed. Sablazan koju su proživljavali malobrojni učenici miješala se sa žalošću i suzama. Postoji li tračak nade i tada kada se smrti gleda u lice? Ivana je baš u tom času prostrijelila Isusova rečenica: "Ako pšenično zrno pavši u zemlju ne umre, ostaje samo. Ako li umre donosi obilat rod… " Najteže je povjerovati da i sama smrt ima smisla. Ako je "život ljudima svjetlo" tjelesna smrt je duboka tama iz koje se samo snagom vjere u vječni život može slijediti slab trag svjetlosti koji naznačuje put kroz mrak. Slijedeći taj trag u vremenu, svjetlosti je sve više, a mraka sve manje do onog časa kada se svjetlost i tama ujedinjuju i pretvaraju u početak vječnosti. Prihvativši i samu smrt iz Očeve ruke, Isus je načinio nov put nade svakome tko ga htjedne nasljedovati. Pomozi mojoj nevjeri da prihvati nužnost tjelesne smrti i daj joj ostati čvrstom na putu za svjetlom koje je umirući ostavio kao popudbinu Onaj koji je pao u brazdu da nikne nova sjemenka neba. Prigodno razmišljanje na OVOM LINKU! |