PUSTOLOFKA (navigare necessere est ...)

Preko Istanbula do Bangkoka letjet će 9h a ako Bog da u Thailand dolaze dan kasnije,10.03.

Nakon desetak mjeseci iscrpnih priprema naš mali pustolovni tim kreće u novu avanturu.

Točno 23 dana prave i sirove pustolovine bespućima Thailanda i Kambodže.

Što nas sve čeka na tom putu pojma nemamo ali imamo ( off course) okvirni plan .

Slijećemo u Bangkok u kojem ostajemo par dana .





Planiramo posjetiti hramove Kanchanaburija,nezaobilazan most na rijeci Kwai,te samostan u kojem redovnici briguju tigrove .




Zatim Kambodža




Naš cilj je Siem Reap , Tonlé Sap,najveće slatkovodno jezero JI Azije ,sela na vodi te veličanstveni kompleks hramova Angkor Wat .





Nakon Kambodže vraćamo se u Thailand i idemo na sjever, noćnim vlakom u Chiang Mai.

Chiang Mai poznat je po školama thai masaže, plemenima koja žive u planinskom području te najvišem vrhu Thailanda, Doi Inthanonu (2,565 m n/v) .

Na Don Inthanon bismo trebale dopješačiti u sklopu trodvevnog trekkinga koji uključuje i bamboo rafting te jahanje slonova i posjet plemenima.




Posljednjih osam dana našeg putovanja zamišljeno je kao chillanje na prekrasnom otočiću Koh Lanti ,gdje smo iznajmile bungalove na samoj plaži ,u sklopu nacionalnog parka Ko Lanta National Marine Park.




Osim opuštanja uz koktelčiće veselimo se i ronjenju te obilasku susjednih otočića ,špilja i inih otočnih znamenitosti.




Ako sve bude po planu i programu u Zagreb se vraćamo u početkom travnja.

Poželite Jasni,Mili,Marici ,Sley&Marty puno sreće i da se žive,zdrave i preplanule vrate in Kroejša.





Čitamo se u travnju...

Pusek






@ fotke narafski posuđene s www

Ovaj vikend smo konačno ,nakon više od mjesec dana pobjegle u prirodu.

S nama je bio i jedan dalmoš,naš Tbf, koji je želio na izlet iako pojma nije imao što ga čeka

Tibor inače mrzi snijeg.
A Marica je rekla da snijega biti neće.

A Bjelolasica je na Hvaru.
A možda su i u šumi.






Naše pl.društvo „Matica-Zagreb“ već nekoliko godina organizira tradicionalni zimski uspon na najviši vrh Velike Kapele,Bjelolasicu ( 1534 m )

Iako nismo baš u nekoj top kondiciji okusiti Gorski Kotar zimi i pravi zimski uspon zvučalo je primamljivo .

Why not?




Iz Zagreba smo krenuli ranom zorom ,već u 07h.
( što je značilo ustajanje u 06h ali who cares..).

Destinacija :Begovo Razdolje, najviše je naseljeno mjesto u Hrvatskoj,smješteno na zapadnim obroncima Bjelolasice na 1078 m n/v .

Vrlo je jednostavno doći do BR, poluautocestom Rijeka – Zagreb, do izlaza Delnice, zatim putem Mrkoplja;put je jasno označen i u Mrkoplju postoji putokaz za Begovo.

Od izlaza s poluautoceste do Begovog ima 20-ak km a mi stigosmo za 2 h.

Nakon kratke okrepe i pripreme naš pohod je započeo ispred pansiona Planinski raj.

Osim nas bila je još i ekipa iz PD Kamenjak iz Rijeke.

Vjetar je nesmiljeno puhao a uz temperaturu ispod ništice , nismo ni krenuli a već smo se smrzli ko p....ingvini!




Krenuli smo laganim korakom prema Vrbovskoj poljani ,gdje nas je dočekala okrepa organizatora.

Duhoviti gospodin ,poznat po juhu h u uu uu glasanju, potočio nam je rakiju i (kuhani;)) čaj uz nezaobilazaznwe šale i pošalice .

Vrbovska je poljana visoravan podno samog grebena Bjelolasice i ona je ujedno i mjesto gdje se spajaju putevi iz Razdolja i Tuka.




Nastavak puta vodio nas je kroz šumu;puhanje je prestalo,sunce se pojavilo ,pale su i krasne fotke i bio je pravi gušt uživati u pravoj zimskoj idili.




A onda je počeo uspon...

Ispočetka lagana strmina je postepeno uzela maha i zadnjih 20tak min uspon je bio na granici alpinizma.





Jedan komad puta zbog poprilične okomice i dubokog snijega morali smo se pridržavati uz uže kako bi što lakše savladali strminu.




Ne preporučam onima koji imaju problema s akrofobijom ilitiga strahom od visine.




Uz malo stajanja i fotkanja ,sreli smo i dečke iz GSS koji su nas informirali kako na grebenu opako puše a kasnije smo saznali da je temperatura bila čak -10°C .




Ali kad smo se domogli grebena ,doživjela sam najjači vjetar u životu.
Nisam mogla vjerovati da može tako jako puhati !

U jednom trenutku sam mislila da će me i otpuhati s planine .

Ooooopako puhanje.




Vrh Bjelolasice je na 1534m n/v i s njega se pružaju se jedinstveni vidici na Bitoraj, Risnjak, Snježnik,Velebit te čak Triglav i Grintavec.







Put nas je dalje vodio vršnim grebenom do planinarskog skloništa Jakob Mihelčić (1460 m/nv)




Objekt je opremljen sa 16 ležajeva koji se po potrebi može i udvostručiti a starinska peć na drva nas je fino zagrijala te smo nakon ića i pića krenuli dalje.




Dečki iz GSS su nam pokazali i svoje skijaške sposobnosti po zaleđenoj strmini.




mislim,fakat ziher...





Put je okomit kroz šumu bukvi,jele, gorskog javora i smreke.

Tu je postalo zanimljivo,uz strminu i dubok snijeg spuštanje je postala prava avantura popraćena vratolomijama pojedinaca koji su čak i na stražnjicama prolazili dijelove puta.


U masi planinara bio je i frendić Boris s bloga koji je sa svojim PD Kamenjak bio na pohodu.

Na zanimljiv način smo se i službeno upoznali;pružajući mu ruku, izgubila ravnotežu i pala pa me čovjek morao čupati iz dubokog snijega.
(oke,malo i preuveličavam da dobije na dramatičnosti,ne )

Krasan način za početak prijateljstva.

Boris je simpa dečko ,rođen isti dan kao i ja.




Ostatak puta smo malo razmjenjivali dogodovštine prošlih izleta a posebno zanimljiv bio je ostatak spuštanja.
Boris, njegova frendica Ines i moi smo se doslovce dosklizali sa okomice držeći se ispod ruke,kao da šećemo Zrinjevcem a ne opakom vertikalom.
( opet malo dramatičnih efekata )


PD Kamenjak je imao drugačiji plan puta te smo se nakon spuštanja razdvojili a pošto smo mi ranije kretali za Zagreb , nismo pošteno ni pozdravili

Kad smo se konačno spustili ,dalje smo šumskim putem nastavili do Vrbovske poljane te prema selu.




A put nam je trajao beskonačno,nikad doći do sela.
Kao da je netko rastegnuo šumski put ispremještajući borove..

Imala sam filing da hodamo satima .




U selu nas je zaustavilo dvoje mještana i u čudu pitali da li smo mi ono jutros išli pješice na vrh

Kad smo im potvrdno odgovorili ostali ljudi u šoku što smo uspjeli po tom snijegu,vjetru i hladnoći propješačiti sve to ,a po njihovoj računici nekih 28km.

Vauuu ,bravo mi

Nakon brzinskog ručka ( papali smo solidan grah) organizator je došao po nas s napomenom da krećemo za 5 min.!

Tako da smo morali brzinski dovršiti ručak ,a ni kuhano vino nismo stigli popiti.

To je ujedno i jedina zamjerka ovom savršenom danu provedenom u pravoj zimskoj idili.

A kako je pohod tradicionalan ,uopće ne sumnjam da i 2009. nećemo istim putem cupkati gori –doli.

I nadam se uzeti planinarske dnevnike koje smo ovaj put zaboravile

Ma fućkaš i žigove, već ovog proljeća se vraćamo na mjesto zločina sa svom opremom