Marketing
kako nas je otpuhala Bjelka....
Ovaj vikend smo konačno ,nakon više od mjesec dana pobjegle u prirodu.
S nama je bio i jedan dalmoš,naš Tbf, koji je želio na izlet iako pojma nije imao što ga čeka
Tibor inače mrzi snijeg.
A Marica je rekla da snijega biti neće.
A Bjelolasica je na Hvaru.
A možda su i u šumi.
Naše pl.društvo „Matica-Zagreb“ već nekoliko godina organizira tradicionalni zimski uspon na najviši vrh Velike Kapele,Bjelolasicu ( 1534 m )
Iako nismo baš u nekoj top kondiciji okusiti Gorski Kotar zimi i pravi zimski uspon zvučalo je primamljivo .
Why not?
Iz Zagreba smo krenuli ranom zorom ,već u 07h.
( što je značilo ustajanje u 06h ali who cares..).
Destinacija :Begovo Razdolje, najviše je naseljeno mjesto u Hrvatskoj,smješteno na zapadnim obroncima Bjelolasice na 1078 m n/v .
Vrlo je jednostavno doći do BR, poluautocestom Rijeka – Zagreb, do izlaza Delnice, zatim putem Mrkoplja;put je jasno označen i u Mrkoplju postoji putokaz za Begovo.
Od izlaza s poluautoceste do Begovog ima 20-ak km a mi stigosmo za 2 h.
Nakon kratke okrepe i pripreme naš pohod je započeo ispred pansiona Planinski raj.
Osim nas bila je još i ekipa iz PD Kamenjak iz Rijeke.
Vjetar je nesmiljeno puhao a uz temperaturu ispod ništice , nismo ni krenuli a već smo se smrzli ko p....ingvini!
Krenuli smo laganim korakom prema Vrbovskoj poljani ,gdje nas je dočekala okrepa organizatora.
Duhoviti gospodin ,poznat po juhu h u uu uu glasanju, potočio nam je rakiju i (kuhani;)) čaj uz nezaobilazaznwe šale i pošalice .
Vrbovska je poljana visoravan podno samog grebena Bjelolasice i ona je ujedno i mjesto gdje se spajaju putevi iz Razdolja i Tuka.
Nastavak puta vodio nas je kroz šumu;puhanje je prestalo,sunce se pojavilo ,pale su i krasne fotke i bio je pravi gušt uživati u pravoj zimskoj idili.
A onda je počeo uspon...
Ispočetka lagana strmina je postepeno uzela maha i zadnjih 20tak min uspon je bio na granici alpinizma.
Jedan komad puta zbog poprilične okomice i dubokog snijega morali smo se pridržavati uz uže kako bi što lakše savladali strminu.
Ne preporučam onima koji imaju problema s akrofobijom ilitiga strahom od visine.
Uz malo stajanja i fotkanja ,sreli smo i dečke iz GSS koji su nas informirali kako na grebenu opako puše a kasnije smo saznali da je temperatura bila čak -10°C .
Ali kad smo se domogli grebena ,doživjela sam najjači vjetar u životu.
Nisam mogla vjerovati da može tako jako puhati !
U jednom trenutku sam mislila da će me i otpuhati s planine .
Ooooopako puhanje.
Vrh Bjelolasice je na 1534m n/v i s njega se pružaju se jedinstveni vidici na Bitoraj, Risnjak, Snježnik,Velebit te čak Triglav i Grintavec.
Put nas je dalje vodio vršnim grebenom do planinarskog skloništa Jakob Mihelčić (1460 m/nv)
Objekt je opremljen sa 16 ležajeva koji se po potrebi može i udvostručiti a starinska peć na drva nas je fino zagrijala te smo nakon ića i pića krenuli dalje.
Dečki iz GSS su nam pokazali i svoje skijaške sposobnosti po zaleđenoj strmini.
mislim,fakat ziher...
Put je okomit kroz šumu bukvi,jele, gorskog javora i smreke.
Tu je postalo zanimljivo,uz strminu i dubok snijeg spuštanje je postala prava avantura popraćena vratolomijama pojedinaca koji su čak i na stražnjicama prolazili dijelove puta.
U masi planinara bio je i frendić Boris s bloga koji je sa svojim PD Kamenjak bio na pohodu.
Na zanimljiv način smo se i službeno upoznali;pružajući mu ruku, izgubila ravnotežu i pala pa me čovjek morao čupati iz dubokog snijega.
(oke,malo i preuveličavam da dobije na dramatičnosti,ne
)Krasan način za početak prijateljstva.
Boris je simpa dečko ,rođen isti dan kao i ja.
Ostatak puta smo malo razmjenjivali dogodovštine prošlih izleta a posebno zanimljiv bio je ostatak spuštanja.
Boris, njegova frendica Ines i moi smo se doslovce dosklizali sa okomice držeći se ispod ruke,kao da šećemo Zrinjevcem a ne opakom vertikalom.
( opet malo dramatičnih efekata
) PD Kamenjak je imao drugačiji plan puta te smo se nakon spuštanja razdvojili a pošto smo mi ranije kretali za Zagreb , nismo pošteno ni pozdravili
Kad smo se konačno spustili ,dalje smo šumskim putem nastavili do Vrbovske poljane te prema selu.
A put nam je trajao beskonačno,nikad doći do sela.
Kao da je netko rastegnuo šumski put ispremještajući borove..
Imala sam filing da hodamo satima .
U selu nas je zaustavilo dvoje mještana i u čudu pitali da li smo mi ono jutros išli pješice na vrh
Kad smo im potvrdno odgovorili ostali ljudi u šoku što smo uspjeli po tom snijegu,vjetru i hladnoći propješačiti sve to ,a po njihovoj računici nekih 28km.
Vauuu ,bravo mi
Nakon brzinskog ručka ( papali smo solidan grah) organizator je došao po nas s napomenom da krećemo za 5 min.!
Tako da smo morali brzinski dovršiti ručak ,a ni kuhano vino nismo stigli popiti.
To je ujedno i jedina zamjerka ovom savršenom danu provedenom u pravoj zimskoj idili.
A kako je pohod tradicionalan ,uopće ne sumnjam da i 2009. nećemo istim putem cupkati gori –doli.
I nadam se uzeti planinarske dnevnike koje smo ovaj put zaboravile
Ma fućkaš i žigove, već ovog proljeća se vraćamo na mjesto zločina sa svom opremom
Post je objavljen 16.02.2008. u 21:50 sati.