PUSTOLOFKA (navigare necessere est ...)

Bilo je već oko podneva kad smo konačno stigli na naše krajnje vikend odredište.
Crni Lug je tipično planinsko naselje,smješteno na 726m n/m i glavni je ulaz u NP Risnjak.
Ukoliko se planiraju izleti na i oko Risnjaka zgodno je prespavati u Crnom Lugu.
Mi smo bili smješteni u privatnom apartmanu obitelji Turk (www.apartman-tea.com) i mogu ih svima toplo preporučiti.




Područje Risnjaka je još davne 1953.proglašeno nac.parkom a zauzima područje Risnjaka , Snježnika te gornji tok rijeke Kupe s izvorom.




Nakon što smo se smjestili u apartman krenuli smo hrabro Horvatovom stazom k vrhu Risnjaka(1528 n/m) ali......




...... loše vrijeme i još lošija kondicija pojedinih članova družine (nećemo ih imenovati ovaj put) presudila je promjeni plana.
Šteta,jer vrh Risnjaka smatra se jednim od najljepših u Lijepoj našoj.




Odustali smo od uspona te krenuli u istraživanje prirodnih ljepota na biciklima.
Vožnja cijelom poučnom stazom Leskom bila je poseban doživljaj.




Šumski putevi u sjeni stoljetnih stabala ,konji,leptiri i friški planinski zrak napunili su nas posebnom energijom.
Vožnju smo završili nakon dva sata,umorni i spremni samo za krevet jer trebalo je odmoriti se za sutrašnju biciklijadu.

Iako je mlađahna ekipa imala ogromnu volju naučiti me nekoliko popularnih kartaških igara umor ih je spriječio u tome .


Tradicionalna biciklijada u Nac.parku Risnjak održava se koncem kolovoza u zadnjih par godina.
Očaravajuća priroda,lijepo vrijeme i primamljiva bike staza bili su dovoljno jak razlog za dolazak u Gorski Kotar.




Start i cilj bio je u Crnom Lugu, a trasa je prolazila najljepšim predjelima Nac.parka makadamskim i šumskim putevima Vršičaka, Željeznih vratiju , Okruga, Biljevine i Malog sela u dužini od 38km,uz savladavanje visinske razlike od 400m.




Prvi su startali klinci,njih 25 i vozili su dionicu od 4km poučnom stazom Leska a po završetku su imali program podjela nagrada i ručak.
Naša ,´ozbiljnija´, dionica početak je imala po završetku dječje a na startu se okupilo šaroliko mnoštvo od stotinjak biciklista dobre volje iz cijele Lijepe naše.
Promatrajući nabrijanu ekipu u šminkerskim bike opravicama imala sam filing da smo na startu neke prestižne mtb utrke i pitala sam se što ja tu ,pobogu, delam?







Može li prosječan rekreativac odvoziti to ,i jesam li se mooožda malo zaletila ali povratka nije bilo.
Startali smo oko10:30,ispred nas je išla pratnja u Ladi a rečeno nam je da će i na začelju biti netko od organizatora u slučaju nedajbože ali nadala sam se da ja te susresti neću.
Nakon prvih par kilometara uhvatila me vrtoglavica i grč u listovima i mislila sam da ću se strmoglaviti sa staze.
Stala sam,popila vode a ekipa koja je jurila pokraj mene samilosno me gledala.
O odustajanju nije bilo govora no ovim putem se zahvaljujem dečku koji se ,kao i ja, vukao brzinom puža,i koji me tako kvalitetno ohrabrio da sam ga ubrzo prešišala i ostavila u prašini svojih guma.




Cijelo sam vrijeme imala osjećaj da uspon kraja nema i da je 15.km staze,na kojem nas je trebala čekati Lada sa hektolitrima hladne vode,miljama daleko.
Taj 15.km je bio i psihološka polovica puta na kojem se staza mogla skratiti ili produžiti dalje.
Nakon odmora i hladne vode i cilj se činio nekako blizu,odmah iza prvog zavoja.
Produžila sam dalje regularnim putem;potpuno obuzeo osjećaj jurenja šumskim putevima i mazohistički sam uživala jer baš kad sam mislila da sam gotova i da nemam snage najbolje sam pojurila .

Iako po pričanjima iskusnijih ova staza nije bila teška ipak se trebalo pomučiti i završiti je.
Prvi vozači u cilj su počeli pristizati nakon 2,5 sata a zadnji dva sata iza njih.
Meni je to uspjelo nakon tri sata iako sam usput nekoliko puta stajala i guštala u pogledu,leptirima i fotkanju.

Na cilju nas je sve čekao grah ,koji nikad u životu nisam slađe pojela i slatkač koji je bio pun pogodak!




Osim ručka,svi sudionici su dobili prigodnu t shirt i nagrade koje su se dijelile po principu tombole,a srećka je bio startni broj.
A bilo je tu svega,od sireva do ski karat i raftinga.
Bilanca šteta i ozljeda je zanemariva;jedan puknuti lanac,jedna puknuta rama i jedan razbijeni lakat.
Iako smo planirali u odlasku obići izvor Kupe,ostavili smo to za neki drugi put i krenuli doma.
Na kraju balade počastili smo se domaćim specijalitetom,fantastičnim palačinkama s borovnicama koje apsolutno treba probati.




Suma sumarum...

bio je to odlično proveden dan u prirodi,organizacija gotovo bez greške,staze dobro obilježene,veličanstvene palačinke s borovnicama i jedno novo (sportsko)iskustvo.
Prema uputama za uporabu ,prakticirati što češće, a ne samo zadnje nedjelje u kolovozu!

slika govori više od tisuću riječi....

a uskoro i rič , dvi o risnjačkoj cross country utrci .

Došao je i taj dugoočekivani dan, idemo na dvodnevni izlet u Gorski Kotar.
Ekipa:
jedna odrasla teta(zapraf sestrična ) i klinci (koji više to nisu..)Dominik,Valentina &Krešo.
Plan:
subota : izletište Zeleni vir i Vražji prolaz,te nastavak puta u Crni Lug i nedjeljna cross country bike utrka nac.parkom Risnjak.
Kretali smo iz Jastrebarskog (točnije Cvetkovića) i nakon devedesetak minuta vožnje
(a sve zahvaljujući zastoju kod Karlovca) izlazimo u Ravnoj gori i začas dolazimo do skretanja za izletište Zeleni vir.




Sve pohvale turist.zajednici ; putokazi su dobro raspoređeni i nema šanse da se zaluta.
Sama cesta do odredišta je uska i dva auta se teško mogu mimoići bez zaustavljanja i ta 4 km traju i traju...
Sve se to zaboravlja po dolasku.
Već na prvi pogled zelenilo i šum vode smiruje živčeke i onim najnervoznijima .




Odlučujemo se odmah krenuti u akciju (jer dan je tek počeo a mi imamo toliko toga za vidjeti...)
U restoranu kupujemo karte ,15kn po osobi (i djeca plaćaju punu cijenu ! )i odlazimo put Vražjeg prolaza.




Krajolik je gotovo nestvaran,stijene kao ljudskom rukom isklesane




Na dijelovima se nebo gotovo i ne vidi a prolaz među njima moguć je preko galerije mostića .




Veličanstveno!
Kroz tjesnace žubori planinski potok Jasle koje je ovog ljeta na nekim mjestima skroz presušio.




Moja mlađahna ekipa bila je oduševljena.
Potpuna scenografija Tolkienovih romana.




Na nekim mjestima prijelaz preko mostića je sklizav i potreban je oprez no klinci to bez problema svladavaju i ubrzo dolazimo do ulaska u pećinu Muževu hižu.




Prema narodnoj predaji; za vrijeme najezde Turaka oko 1525 tu se djelom sklonilo stanovništvo ovog područja.
Gospodar skupine ljudi koja se sakrila u spilju bio je muž – muškarac, pa je po tome i dobila naziv ˝Muževa hižica˝

Spilja je dugačka oko 200m a na kraju je jezerce u kojem je svojedobno pronađena čovječja ribica.
Na ulasku susrećemo ekipu koja je pokušala ući unutra ali ih je mrak i nemogućnost snalaženja bez baterije otjerao van.

Ali... mi smo ,kao pravi pustolofci ,bili opremljeni s čak dvije baterije te su nam se Ivan&ekipa pridružili u laganoj šetnjici spiljom ,koja je unatoč rasvjeti djelovala pomalo sablasno.




Unutra je sve mokro i sklisko i potreban je poseban oprez (da li je bilo pametno unutra voditi djecu ?!)a kako smo ulazili sve dublje naišli smo i na poveće lokve u koje su neki, na žalost ,uspjeli cupnuti i smočiti se.




Iako su Krešo & ostatak ekipe navirali da idemo još dublje u unutrašnjost nije bilo vremena za speleološke avanture pa smo oprezno izašli i uputili se prema slapu Zeleni vir.




Staza koja vodi do njega je malo strmija ali nimalo preteška za hodanje iako na mjestima ima mokrog lišća i sklizavo je pa je potreban oprez.




Zeleni vir se nalazi na 345m i izvor je koji se ruši u potok sa sedamdesetak metara visoke stijene .




Ime je dobio po zelenkastoj boji jezerca koje nastaje u spilji.




Nakon divljenja prirodi i nezaobilaznog fotkanja...




...spuštamo se do restorana,klopamo sendviče i odlazimo put Crnog Luga...




Moram napomenuti da su moji kompanjoni bili oduševljeni viđenim prirodnim ljepotama iako malo i razočarani jer eto nismo sreli ni jednog jedinog medvjeda .
Nadali su se da će na Risnjaku biti više sreće....

Ovogodišnji blagdan Velike Gospe iskoristila sam za bijeg u prirodu.
Provela sam ga u laganoj rekreativnoj vožnji do Crne Mlake,kao svojevrsnu pripremu za predstojeću biciklijadu na Risnjaku .
Crna Mlaka je ornitološki rezervat smješten u okolici Jasterbarskog.
Današnje područje bilo neprekidno poplavljeno Okićnicom,Brebernicom i Volavčicom te je prije stotinjak godina iskrčena šuma i izgrađeni su ribnjaci.




Ona je stanište više od dvjestotinjak vrsta ptica (orao štekavac, kormoran, crna roda, gnjurac, čaplja, razne vrste pataka),raznih vodozemaca,gmazova te najbogatijih staništa vidre u Europi, koja je ujedno najrjeđi i najugroženiji sisavac našeg podneblja.
1980. godine je proglašena posebnim ornitološkim rezervatom i nalazi se pod posebnom zaštitom.








Krenuli smo iz Cvetkovića,cestom prema Čabdinu te kroz šumu po fino utabanim putevima,nakon 15km vožnje došli do odredišta.




Godinama nisam bila tamo pa me začudila rampa na ulazu i znakovi zabrane prolaska.




Nekad je Crna Mlaka bila popularno izletište i top ribičko odredište ali danas to sve izgleda poprilično jadno i zapušteno .
Nismo se dali smesti te smo se unatoč znakovima zabrane uputili u istraživanje.




Već na prvi pogled vidi se negdašnji sjaj i raskoš tog danas zapuštenog rezervata.
Obišli smo skoro cijelo područje i usput sreli dvoje nadobudnih izletnika koji su bojažljivo šetali i guštali u miru i spokoju.




Restoran koji je nekad nudio iće i piće danas ne radi tako da se nigdje ne može popiti ni čaša vode.
Eventualan spas od ljetne žege može pružiti čista (?)i ledena voda iz stoljetnog bunara.




Prilikom obilaska jednog od ribnjaka put nam je popriječila velika barska kornjača.




Iako su nas upozorili da ima i zmija nismo naišli ni na jednu.
Moj sup(a)utnik Krešo imao je nezgodu s bicom pa se ranije morao uputiti doma a ja sam nastavila cijelodnevnu vožnju pustim šumskim putevima.




Prava je šteta da ovaj biser netaknute prirode propada.




Možda se jednog lijepog dana netko ipak sjeti Crne Mlake i njenih stanovnika i spasi je od definitivne propasti.