Gledala sam Latinicu- Povratak otpisanih. Ne gledam to često, ali tema me je zanimala…pa sam čak do kraja odgledala. Otpisani…tko su oni zapravo? Različiti ljudi..od bivših narkomana i alkoholičara, zatvorenika pa sve do najrazličitijih invalida. Rekla je jedna gospođa, gošća, koja ne može normalno hodati da je ona zapravo sretna, ima puno ljudi koji je voli i puno joj ljudi pomaže na cesti da izađe iz auta i sl. ipak, ima djece koja joj se smiju i upiru prstom u nju..pitaju svoje roditelje što je s njom i zašto je takva, a oni im kažu da prestanu ili ih udare..nije mi jasno zašto ne objasne djeci da ne smiju raditi takve gluposti i da se to isto i njima može dogoditi. Druga gošća, ne znam šta je ona, je rekla da nas zapravo čovjekom ne čini vanjski izgled već ono što je u nama. Da, tu se slažem, ali danas je to jako teško9…ipak svi prvo primjećujemo ono vanjsko…bilo gdje. Istina je, može bilo tko reći da nije…naravno da je čovjek ono što je u njemu, ali kako ljudima pokazati ono što je u nama ako bježe od nas na temelju onog što vide? Ima puno divnih ljudi za koje mnogi od nas ne znaju ni da postoje..sad ne mislim na invalide i sl. mislim na ljude koji me okružuju, koji svakog od vas okružuju. I svi pričaju o tome kako izgled nije nimalo bitan, bitno je ono što je u nama---evo jednog sasvim običnog primjera(iz moje okoline)..cura upozna dva dečka..jedan pametan, zanimljiv, voli sve što i ona i jako lijep, šarmantan i sve šta uz to ide..drugi također pametan, zanimljiv, isti interesi, i sve i uz to je invalid..sad..prilično slične osobe..i kojeg će od njih odabrati kao osobu s kojom će provoditi svoje vrijeme? Pa..vjerojatno ovog prvog iako ni po čemu nije bolji od drugog. Ali takvi su ljudi…ima naravno iznimaka, kao i svugdje..ne znam, možda nije tako..a opet.je.i bit će. Iskreno,,ne znam, vjerojatno bi i ja postupila tako. Zašto su ljudi takvi?zašto sam ja takva?zašto smo svi mi takvi? Većina ljudi je, iako svi govore o nekoj ljubavi prema svima…o pomaganju, solidarnosti…da, sve dok to ne treba stvarno napraviti.zatim o domovima i djeci u njima koji nakon osamnaeste godine moraju na ulicu..ni s tim se ne slažem. Dijete od 18 godine nije i ne može biti sposobno za samostalan život! Posebno ako nema nikakvu podršku, ako nema obitelji i ljudi koji će biti uz njega…kažu da država nema novaca za dalje zbrinjavanje takve djece..sad mi nije jasno kako onda ista ta država ima novaca za različite gluposti tipa reality showovi i slična sranja---ajd dobro, za ovo nema država, ali netko i za to daje pare, zar ne ?..kako država ima novca za izgradnju svih tih zgrada i prometnica…kako imaju 10 tisuća kuna koje namjeravaju ulagati u škole za one nove pametne ploče(pročitala u večernjem)..jedna ta ploča košta toliko..pa sad—ako svaka škola dobije jednu, pomnožimo to s brojem škola i dobit ćemo jako velik broj..za to će biti novaca ako će trebati. Ipak…mi idemo u Europu..da. a još uvijek smo toliko ograničeni da stvarno zaziremo od narkomana, od alkoholičara, zaziremo od svega…ali važno da idemo u Europu, važno da se razvijamo i gradimo prometnice, a što će biti s tim mladim ljudima koji nemaju ni krov nad glavom…to nije bitno. Njih ćemo zaboraviti kao što zaboravljamo previše toga u zadnje vrijeme. I na kraju, kaže jedan gledatelj—dajte ima lopatu, a ne kruha. Hm…mislim da bi oni prihvatili posao kad bi ga dobili. Naše društvo je, nažalost, još uvijek jako nerazvijeno, i to u onom najvažnijem pogledu, u duhovnom pogledu. Sve ti «otpisani» jednog dana možemo postati i mi…i ne znam…svaki se čovjek treba zapitat kako bi mu bilo da mu se to dogodi. Tek će onda, možda, shvatiti što to znači biti otpisan! Današnji prosječni čovjek u Hrvatskoj ne prihvaća različitosti…i to je tužno. Ne prihvaća ljude koji slušaju «neprihvatljivu» muziku, mlade koji se oblače drugačije, homoseksualce, ne prihvaća Rome…pa kako će onda prihvatiti ono što je daleko teže shvatiti i prihvatiti?! Kako će prihvatiti čovjeka koji je više od pola svog života bio narkoman ( ili koji je još uvijek ), to stvarno ne znam…
..i sad, iako se ovo ne uklapa u post, malo mojih uobičajenih gluposti…ee..ja vam se osjećam baš glupo ovih dana..ne znam, toliko tog me čeka..sad mislim uglavnom na školu i stvari oko nje..a nikako da krenem i primim se posla..i toliko tog ima što bi željela napraviti i o čemu s određenim ljudima želim razgovarati, a ni od toga ništa kako mi se čini..baš sam glupa. Stalno odgađam kao da se radi o nekom drugom a ne o meni…da je bar moguće zaustaviti vrijeme…ili da dan ima 44 sata umjesto 24. kad sam bila mlađa, razmišljala sam kako bi bilo da postoji nešto poput razmjene žena..danas postoji. Razmišljala sam kako bi bilo da postoji puno toga što je danas postalo skroz normalno…e pa možda jednom bude moguće i zaustaviti vrijeme!