Referati i sastavci...
20.03.2007., utorak
ZA HRVATSKI JEZIK...
BUDUĆE ZANIMANJE
...Sjećam se da sam još kao klinka bila opsjednuta time da postanem pjevačica i manekenka, dane sam provodila razmišljajući o tome i naravno, hvaleći se tetama u vrtiću.Bila sam poput svih kliniki; bujne mašte i vještih isprika… Krenula sam u školu i sanjala da ću postati poznata glumica, dane sam provodila pred televizijom i upijala sve meksičke serije, te kasnije prevrtavala film u glavi i zamišljala sebe u glavnoj ulozi… No, sve je to bila samo dječja mašta…Sada, godinama kasnije, sazrela sam psihički, fizički… Spoznala sam samu sebe, svoje ambicije, poneke želje… A što sam shvatila!? Zapravo mogu reći da sam u potpunosti izgubljena… Ovo vrijeme vrlo mi je brzo prošlo, mišljenje sam mijenjala često, prošla sam razne padove i uspone u životu, učila na vlastitim greškama…Na žalost,pišući ovo shvatila sam samo jedno; da sam još uvijek premlada da bih odlučila što ću i kako, vjerojatno do zadnjeg trena neću ni odlučiti… Vidim se u nekom društvenom poslu, volim djecu i rad s njima, pomaganje drugima za mene je najljepša ljudska osobina… Shvatila sam da me život vodio svagdje i mijenjao mnoge moje planove, te da nitko ne zna kako će biti sutra i što će mi život donijeti; sreću, tugu ili bol… Za sada znam samo da bih voljela raditi nešto vezano uz prirodu, životinje i djecu… Da li studirati biologiju ili pedagogiju!? Ne znam doista… Želje su jedno, a mogućnosti drugo…Svakako svoje buduće zanimanje zamišljam okruženo mnogobrojnim ljudima, korisnim postupcima i pomaganjem drugima… Možda psihologija, tko zna… P.S. Sorry ali ne znam ti ni ambicije niti želje i ocijene, možeš se izvući da još ne znaš konkretno ili nastoj na principu ovoga ubaciti nešto svoje… |
ZA HRVATSKI JEZIK...
PROLJEĆE U VOĆNJAKU
…U sumrak jedne ljetne večeri zatvorila sam konje u staju, bacila im malo sijena i donijela svježe vode. Otišla sam u sobu okupati se i urediti za večeru, te sišla pozdraviti svoje. Imala sam svega nepunih deset godina i živjela sam na velikom imanju s obitelji, imali smo ergelu konja i bila sam jako vezana za te ljupke životinje… …Čim bih došla iz škole odmah bi otrčala van i ostatak dana pomagala i brinula se s ocem o konjima. Bilo je to moje maleno carstvo, skromno ali meni najdraže… Jednog zimskog dana tata je svima objavio vrlo tužnu vijest; imanje je prodano nekom velikašu a tata je dobio posao u nekoj velikoj firmi, selili smo se u grad i to me jako pogodilo.Krenula sam u novu školu, a gradska djeca su me ismijavala i tukla. Živjeli smo u velikom, „plastičnom“ stanu s pogledom na grad i tek jednom malom terasom.Noćima sam plakala, a preko dana bih na lice stavljala masku sreće i zadovoljstva, bila sam tako daleko od sretnog djeteta… Žudila sam za prirodom, konjima, prijateljima, slobodom… Polako vrijeme je prolazilo i na svoj osamnaesti rođendan od bake sam dobila malenu kučicu uz potok malo niže od njene kuće, zapravo bila je to tek malena kolibica na selu u kojoj su se djeca prije igrala.. Bio mi je to najdraži poklon. Završila sam školu i zaposlila se u knjižnici, obožavala sam knjige. Malo pomalo počela sam uređivati tu kućicu, istina tada mi se to činilo nemoguće no morala sam se maknuti iz grada,gušio me… Uz mnogo truda uskoro je ta mala i trošna kolibica postala ugodno mjesto za stanovanje. Imala sam posao koji sam volila i ono najvažnije, imala sam svoj mir...Probudio me cvrkut ptica i jedna sunčeva zraka koja mi je nježno milovala lice, nasmiješila sam se i ustala… …Držeći šalicu svježe kave koja je mamila mirisom izašla sam u dvorište. Voćke su se budile, cvijeće je širilo svoje pupoljke i naklanjalo se suncu, ptičice su veselo skakutale s grane na granu, a potok žuborio nestašnim glasom pjevušeći najljepšu melodiju u mom životu. Na kraju mog vrta bezbrižno su trčali moji najveći ljubimci, konji… Duboko sam udahnula nastojeći upiti sve mirise koji me čine sretnom, te nastojeći zapamtiti sliku koja me činila potpunom i koja me svakodnevno uveseljavala.Ispunio mi se najveći san; imala sam oko sebe sve što volim,neopisivu toplinu i sreću… Otišla sam u kuću i nacrtala sliku koja me činila sretnom; koja je budila svaki djelić mog carstva… Proljeće u mom voćnjaku i zauvijek ,duboko u mom srcu. |
16.03.2007., petak
ZA HRVATSKI JEZIK...
KAKO VOLIM I CIJENIM SVOJ HRVATSKI JEZIK
… Pogledao sam kroz prozor; oblaci su rastvorili krila i kiša je padala na zemlju u obliku krupnih, svijetlo plavih kapi, drveće se borilo s jakim vjetrom i pri tom proizvodilo pomalo jeziv zvuk… …S ljutnjom što mi je vikend propao ustao sam se iz kreveta osječajući tupu bol u glavi.Mama me dočekala sa svježim doručkom koji je mamio neopisivim mirisom. Završavao sam srednju školu i još nisam odlučio što ću i gdje upisati, doduše ocjene nisu bile problem već neodlučnost, to me svakodnevno ubijalo.Švrljajući netom naišao sam na zanimljiv oglas u kojem se nudila mogućnost studiranja u Americi, izbor fakulteta je bio raznovrstan a sama ponuda meni primamljiva, zapisao sam broj i već drugi dan bio sam upisan na studij Psihologije i Njemačkog jezika. Za roditelje je to bio, blago rečeno šok, no s vremenom su se pomirili s tim da više nisam „mamin sin“, već zrela i samostalna osoba. Nakon mature i dodjele diploma,te naravno dobre fešte spakirao sam svoje stvari, oprostio se sa svima i krenuo u, tada sam čvrsto vjerovao, bolji i kvalitetniji život… Sam grad i njegove mogućnosti jako su me se dojmile, no na fakultetu sam u početku malo „štekao“… Upoznao sam Nicole i vrlo brzo smo prohodali, pričao sam joj o svojoj domovini i obećao je jednog dana odvesti u mali obilazak… Upisao sam treću godinu, uselio se u zajednički stan s Nicole i pred sobom imao niz planova. S roditeljima sam se čuo rijetko, nisam se nikada više vratio. U duši me to boljelo, nerviralo… Za rođendan sam dobio najljepši mogući poklon; kartu za Hrvatsku… Noćima nisam mogao spavati, žudio sam za obitelji, prijateljima…Put je dugo trajao, no kada sam ugledao Zagreb iz aviona u meni se nešto prelomilo… Suze su mi krenule, a Nicole me samo šutke zagrlila i poljubila. Zaboravio sam kako je sve lijepo; trgovi, ulice, ljubaznost ljudi… Sve je bilo odisalo svježinom i nekom posebnom ljepotom… Mama i tata su se podosta promijenili, ne mogu opisati tu toplinu koja me je dočekala doma… Ta tri tjedna prošla su vrlo brzo, poput svjetlosne godine… Nicole se Zagreb kao grad jako svidio, pristupačnost ljudi ovdje i u Americi bila je neusporediva.. Noć prije odlaska odlučili smo još jednom prošetati do Gornjeg grada… Dok smo šetali i promatrali zvijezde Nicole je tiho, gotovo nečujno izustila; „ Želim ostati u Zagrebu…“. Nisam mogao opisati riječima što sam u tom trenutku osjetio, pogledavši u njene duboke, plave oči znao sam odgovor… Ostajemo u Zagrebu, zauvijek!Roditelji su bili malo zbunjeni ali presretni, odlučili smo ostati kod njih dok se ne snađemo… Ispisao sam se s fakulteta i upisao fakultet u Zagrebu, a umjesto Njemačkog upisao sam Hrvatski jezik i književnost.Shvatio sam da mi je materinji jezik i domovina u srcu ipak urezana na prvo i za mene vrlo važno mjesto.Uživao sam učeći sve što je vezano uz hrvatski i našu književnost, čitajući dijela poznatih hrvatskih pisaca… Za mene je to bila najljepša literatura na svijetu. Završivši fakultet zaposlio sam se kao profesor hrvatskog jezika u jednoj srednjoj školi. Gledao sam sve te učenike i u njima prepoznavao sebe kada sam bio te dobi, svi su tražili neki izlaz i bili nezadovoljni onim što imaju. Volio sam svoj posao i mnogo vremena posvećivao sam tome da djeci približim ljepotu Hrvatske, njene prekrasne obale i jezika koji je zvučao poput prelijepe melodije… …Jedino što sam se nadao je da neće pogriješiti kao ja i otići očekujući da će im biti bolje, tražeći spas… A ako i odu, iskreno vjerujem da će spoznati što gube na vrijeme i vratiti se… Bio sam sretan, imao sam obitelj koja me voli, posao koji volim i ono najvažnije, mogućnost izbora.Ja sam izabrao i nikada se nisam pokajao, jedino što mogu naglasiti je da jako cijenim svoju domovinu, te neopisivo cijenim svoj materinji jezik, hrvatski… Ni talijanski, engleski, njemački i španjolski se ne mogu mjeriti s ovim što mi imamo,a nadam se da će to i drugi shvatiti i biti ponosni na to…  |
Pusaaa....
|
13.03.2007., utorak
ZA HRVATSKI JEZIK...
JEDNO JUTRO PROBUDIH SE KAO...
…Od malih nogu bila sam maza u obitelji. Svojim osmijehom, malim uvojcima i tepajućim glasom osvajala sam svakoga. Od vrtića do doma šarmirala bih sve tete na ulici i u dućanu. …Godinama sam se mijenjala, postajala sam netko i nešto. Vrijeme sam provodila s prijateljima, a osobe oko sebe gledala boljim i novim očima. Dolaskom u novu školu pronašla sam i nove prijatelje. Razred je bio pun grupica od par osoba koje su međusobno, onako u razgovoru, ogovarale ostale. Moja grupica je bila mirna, tiha i nije se mnogo obazirala na ono što drugi govore o nama. Subotom bih se našli kod Suzane i kuhali vrući kakao uz pokoji dobar film ili igru, izlasci i tulumarenja nisu nas privlačili. No, s vremenom sam poželjela biti netko drugi, izaći i zabavljati se, osjetiti „život“. Tu noć legla sam s tom željom, a ujutro sam se probudila na neki način prazna i tužna. Počela sam se ponašati čudno, našminkala sr i obukla onako kako nikada nisam i uputila se u školu. Putem sam srela Vlatku i Suzanu koje su me zbunjeno promatrale, no nisu puno ispitivale .počela sam se družiti s grupicom „razrednih šminkera“ i zanemarila one s kojima sam dijelila sve, postali su mi stranci, dosadni gnjavatori. Za školu sam se spremala kao da idem na modnu pistu, ošišala se, nakupovala brdo šminke i prestala učiti. S Dunjom i Tatjanom konstantno sam markirala, harala sve kafiće u gradu, ogovarala sve ljude oko sebe i na ulici, postala sam neprepoznatljiva. Svaku subotu sam izlazila i opijala se, mijenjala dečke brzinom svjetlosne godine, a moje su me „prijateljice“ hvalile i bile ljubomorne na ono što imam, to me guralo dalje, bliže dnu. Vlatku i Suzanu više nisam ni pozdravljala, za mene su bile razredne štreberice. Tonula sam prema dnu, a to nisam shvaćala. Jednu noć u društvu su se pojavile najnovije „tabletice“ i s ostatkom društva sam ih isprobala. Otišli smo se zabaviti i ono čega se sjećam je tama. Probudila sam se u bolnici, doktori i roditelji zbunjeno su me promatrali, bila sam narkomanka i alkoholičarka. Danima sam bila u bolnici, a kada sam se vratila doma morala sam se suočiti sa svim problemima koje sam si sama stvorila; brdo neopravdanih sati, pun imenik jedinica i opomena zbog lošeg ponašanja. Osjećala sam se užasno. Obećala sam roditeljima da ću se popraviti, znala sam da moram. Sjela sam i počela učiti gradivo koje se nagomilalo, nisam komunicirala s nikim, Vlatki i Suzani nisam znala kako pogledati u oči. Jedno veće skupila sam hrabrosti i otišla do Vlatke. Kada je otvorila suze su mi krenule same od sebe, a njihov zagrljaj bio je moje utočište. … Zahvaljujući njima moj oporavak je bio brži, poprimala sam svoje „ja“. Shvatila sam da se iza maske ljepote, savršenosti i nedodirljivosti krije mnogo toga; izgubljenost, praznina. Tamo nema iskrenog prijateljstva sve je samo maska koja se iz dana u dan čini sve savršenija. Novac i izgled nije sve u životu, hvala Bogu to sam shvatila na vrijeme. |
PU$$A...
|
12.03.2007., ponedjeljak
ZA HRVATSKI JEZIK...
DVOJBE SUVREMENE ŽENE, OBITELJ ILI POSLOVNA KARIJERA
…Sa suzama u očima promatrala sam idiličnu sliku ispred sebe; sneno Božićno jutro prekriveno svježim, kristalno bijelim snježnim pokrivačem, bor ukrašen bijelim i crvenim kuglicama koje su titrale na odsjaju svijeća… Zvuci melodije, svima dobro poznate pjesme „Zvončići“, mnoštvo raznovrsnih darova, smijeh i zvuk glasa mojih najmilijih, moga supruga i dječice… …Nastojala sam tu sliku pohraniti duboko u srce, zapamtiti i ne dopustiti da se ikada promijeni. Sada sam shvaćala što sam sve bila spremna učiniti, napustiti i zanemariti. Tu noć, uz najveću želju da zaspim kao i obično mučili su me nemirni snovi, ustala sam se, natočila malo toplog mlijeka i sjela u fotelju promatrajući igru snježnih pahulja… Prisjetila sam se svoje prošlosti… Oduvijek mi je otac bio uzor, odvažni, zapaženi i ugledni odvjetnik. Konstantno je bio vezan nekim dogovorima, planovima i ročištima. Mogu reći da je za mene bio stranac, osoba za koju sam znala da mi je „tata“, da me uzdržava i kupuje darove, no to je bilo sve. Ni sama ne znam kako, no poželjela sam biti poput njega i pomagati ljudima,samo to mi je bio cilj. Kada sam imala 12 godina mama je umrla, a ja i sestre poslane smo u posebne škole. Osim čestitke, pokojeg pisma ili poklona za rođendan s ocem gotovo i nismo komunicirale. Vrijeme sam posvetila učenju kako bih jednog dana otac mogao biti ponosan na mene. Upisala sam pravo, a na zadnjoj godini fakulteta saznala sam da je otac poginuo. Kao najstariju kći čekale su me važne odluke; posao koji treba nastaviti, briga oko imanja i o sestrama… Ispred mene je bio najveći izazov u životu, iako shrvana od boli odlučila sam ga izvršiti. Doma sam dolazila izmorena, gladna, zabrinuta… Bilo je previše posla i jedva sam sve stizala. Uskoro se firma proširila i zaposlila sam neke nove suradnike. Danima sam radila bez prestanka, noćima nisam mogla spavati. Polako sam ostvarivala svoj cilj. Upoznala sam Darka i počeli smo izlaziti, doduše onoliko koliko mi je posao dopuštao. Nakon tri godine veze me zaprosio, odlučili smo se vjenčati i sviti naše gnijezdo. No, nije sve bilo tako idilično, vodila sam važnu parnicu i vjenčanje je, doslovno rečeno, organizirao on. U biti, svaku važniju stvar ili događaj u našim životima on je organizirao ili nastojao upotpuniti. Vidjevši da pati i da ga zapuštam na neki način, odlučili smo se na dijete. No ni to nije doprinijelo mnogim promjenama, posao sam počela voditi doma i nekako sam se osjećala nemirno. Nakon poroda ubrzo sam se vratila na posao, a Darko se nastavio brinuti za bebu. Postajala sam poput oca, no ne onako kako sam željela, zanemarivala sam obitelj poput njega i iako sam to znala nisam posustajala. Ubrzo je došla i druga beba, no tempo nisam smanjivala. Unajmili smo dadilju, a Darko se vratio na posao. Jako malo vremena smo provodili skupa, postajali smo stranci. Tog dana ugovorila sam vrlo unosan posao u inozemstvu na ne određeno vrijeme i to je bila kap koja je prelila čašu… Darko se protivio, no ja nisam posustajala. Nikada neću zaboraviti njegove riječi…“ Da li si se ti ikada zapitala kako je meni i djeci!? Nikada te nema, stalno radiš i imaš obaveze, ja ne želim više živjeti i sve probleme rješavati sam. Promijenila si se i više te ni ne poznajem, ne mogu ti braniti no ako odeš ovdje se više ne moraš vratiti…“ Tog trenutka nešto se prelomilo u meni i nakon burne borbe te noći u sebi iduće jutro otišla sam u firmu i raspisala natječaj, tražila sam mlade i sposobne ljude. Ubrzo sam popunila sva mjesta koja sam planirala i sazvala sastanak u kojem sam glasno i jasno iznjela promjene, te naglasila jednu rečenicu…“ Ne želim da me itko uznemirava doma ako nije hitno, kontrolirat ću papire i financije doma, te dolaziti jednom mjesečno u obilazak. Molim da se moja odluka poštuje, te da date sve od sebe….“ Otišla sam doma mirna i nekako, nakon dugo vremena opuštena. Dan sam provela igrajući se sa djecom, a Darka sam dočekala s večerom. Riječi i nisu bile potrebne, sama sam shvatila da sam pretjerala i da mi je obitelj ipak važnija. Vrijeme sam provodila korisno, dopustila sam si da me djeca upoznaju, da budem majka i žena… Iz razmišljanja me trgnula nečija ruka, ruka koja mi je uvijek u svemu bila poticaj i oslonac. Popila sam mlijeko do kraja, te se uspela uz stepenice tiho i nečujno. Stajali smo kraj sobice i gledali našu dječicu kako mirno spavaju, osjetila sam neopisivu sreću i sigurnost dok su me grlile njegove ruke… …Znam, na žalost sada tek znam da sam bila samo žena zarobljena u tijelu punog ambicija, rada i želje za napretkom… Zbog tolike želje za uspjehom gotovo sam uništila ono najvažnije, dom pun ljubavi i topline. Na svojim greškama sam naučila mnogo, naučila sam podijeliti ljubav prema poslu i obitelji. Stoga sa sigurnošću mogu reći da ne moraju postojati dvojbe suvremene žene, zašto!? Uz malo truda i dobre volje sve je lako moguće. No jedno znam, nikada se neću kajati niti požaliti jer imam sve što sam mogla poželjeti… Ljubav, dom, toplinu, neopisivu sreću i osjećaj da sam korisna |
