JEDNO JUTRO PROBUDIH SE KAO...
…Od malih nogu bila sam maza u obitelji. Svojim osmijehom, malim uvojcima i tepajućim glasom osvajala sam svakoga. Od vrtića do doma šarmirala bih sve tete na ulici i u dućanu.
…Godinama sam se mijenjala, postajala sam netko i nešto. Vrijeme sam provodila s prijateljima, a osobe oko sebe gledala boljim i novim očima. Dolaskom u novu školu pronašla sam i nove prijatelje. Razred je bio pun grupica od par osoba koje su međusobno, onako u razgovoru, ogovarale ostale. Moja grupica je bila mirna, tiha i nije se mnogo obazirala na ono što drugi govore o nama. Subotom bih se našli kod Suzane i kuhali vrući kakao uz pokoji dobar film ili igru, izlasci i tulumarenja nisu nas privlačili. No, s vremenom sam poželjela biti netko drugi, izaći i zabavljati se, osjetiti „život“. Tu noć legla sam s tom željom, a ujutro sam se probudila na neki način prazna i tužna. Počela sam se ponašati čudno, našminkala sr i obukla onako kako nikada nisam i uputila se u školu. Putem sam srela Vlatku i Suzanu koje su me zbunjeno promatrale, no nisu puno ispitivale .počela sam se družiti s grupicom „razrednih šminkera“ i zanemarila one s kojima sam dijelila sve, postali su mi stranci, dosadni gnjavatori. Za školu sam se spremala kao da idem na modnu pistu, ošišala se, nakupovala brdo šminke i prestala učiti. S Dunjom i Tatjanom konstantno sam markirala, harala sve kafiće u gradu, ogovarala sve ljude oko sebe i na ulici, postala sam neprepoznatljiva. Svaku subotu sam izlazila i opijala se, mijenjala dečke brzinom svjetlosne godine, a moje su me „prijateljice“ hvalile i bile ljubomorne na ono što imam, to me guralo dalje, bliže dnu. Vlatku i Suzanu više nisam ni pozdravljala, za mene su bile razredne štreberice. Tonula sam prema dnu, a to nisam shvaćala. Jednu noć u društvu su se pojavile najnovije „tabletice“ i s ostatkom društva sam ih isprobala. Otišli smo se zabaviti i ono čega se sjećam je tama. Probudila sam se u bolnici, doktori i roditelji zbunjeno su me promatrali, bila sam narkomanka i alkoholičarka. Danima sam bila u bolnici, a kada sam se vratila doma morala sam se suočiti sa svim problemima koje sam si sama stvorila; brdo neopravdanih sati, pun imenik jedinica i opomena zbog lošeg ponašanja. Osjećala sam se užasno. Obećala sam roditeljima da ću se popraviti, znala sam da moram. Sjela sam i počela učiti gradivo koje se nagomilalo, nisam komunicirala s nikim, Vlatki i Suzani nisam znala kako pogledati u oči. Jedno veće skupila sam hrabrosti i otišla do Vlatke. Kada je otvorila suze su mi krenule same od sebe, a njihov zagrljaj bio je moje utočište.
… Zahvaljujući njima moj oporavak je bio brži, poprimala sam svoje „ja“. Shvatila sam da se iza maske ljepote, savršenosti i nedodirljivosti krije mnogo toga; izgubljenost, praznina. Tamo nema iskrenog prijateljstva sve je samo maska koja se iz dana u dan čini sve savršenija. Novac i izgled nije sve u životu, hvala Bogu to sam shvatila na vrijeme.
Post je objavljen 13.03.2007. u 16:46 sati.