DVOJBE SUVREMENE ŽENE, OBITELJ ILI POSLOVNA KARIJERA
…Sa suzama u očima promatrala sam idiličnu sliku ispred sebe; sneno Božićno jutro prekriveno svježim, kristalno bijelim snježnim pokrivačem, bor ukrašen bijelim i crvenim kuglicama koje su titrale na odsjaju svijeća… Zvuci melodije, svima dobro poznate pjesme „Zvončići“, mnoštvo raznovrsnih darova, smijeh i zvuk glasa mojih najmilijih, moga supruga i dječice…
…Nastojala sam tu sliku pohraniti duboko u srce, zapamtiti i ne dopustiti da se ikada promijeni. Sada sam shvaćala što sam sve bila spremna učiniti, napustiti i zanemariti. Tu noć, uz najveću želju da zaspim kao i obično mučili su me nemirni snovi, ustala sam se, natočila malo toplog mlijeka i sjela u fotelju promatrajući igru snježnih pahulja… Prisjetila sam se svoje prošlosti… Oduvijek mi je otac bio uzor, odvažni, zapaženi i ugledni odvjetnik. Konstantno je bio vezan nekim dogovorima, planovima i ročištima. Mogu reći da je za mene bio stranac, osoba za koju sam znala da mi je „tata“, da me uzdržava i kupuje darove, no to je bilo sve. Ni sama ne znam kako, no poželjela sam biti poput njega i pomagati ljudima,samo to mi je bio cilj. Kada sam imala 12 godina mama je umrla, a ja i sestre poslane smo u posebne škole. Osim čestitke, pokojeg pisma ili poklona za rođendan s ocem gotovo i nismo komunicirale. Vrijeme sam posvetila učenju kako bih jednog dana otac mogao biti ponosan na mene. Upisala sam pravo, a na zadnjoj godini fakulteta saznala sam da je otac poginuo. Kao najstariju kći čekale su me važne odluke; posao koji treba nastaviti, briga oko imanja i o sestrama… Ispred mene je bio najveći izazov u životu, iako shrvana od boli odlučila sam ga izvršiti. Doma sam dolazila izmorena, gladna, zabrinuta… Bilo je previše posla i jedva sam sve stizala. Uskoro se firma proširila i zaposlila sam neke nove suradnike. Danima sam radila bez prestanka, noćima nisam mogla spavati. Polako sam ostvarivala svoj cilj. Upoznala sam Darka i počeli smo izlaziti, doduše onoliko koliko mi je posao dopuštao. Nakon tri godine veze me zaprosio, odlučili smo se vjenčati i sviti naše gnijezdo. No, nije sve bilo tako idilično, vodila sam važnu parnicu i vjenčanje je, doslovno rečeno, organizirao on. U biti, svaku važniju stvar ili događaj u našim životima on je organizirao ili nastojao upotpuniti. Vidjevši da pati i da ga zapuštam na neki način, odlučili smo se na dijete. No ni to nije doprinijelo mnogim promjenama, posao sam počela voditi doma i nekako sam se osjećala nemirno. Nakon poroda ubrzo sam se vratila na posao, a Darko se nastavio brinuti za bebu. Postajala sam poput oca, no ne onako kako sam željela, zanemarivala sam obitelj poput njega i iako sam to znala nisam posustajala. Ubrzo je došla i druga beba, no tempo nisam smanjivala. Unajmili smo dadilju, a Darko se vratio na posao. Jako malo vremena smo provodili skupa, postajali smo stranci. Tog dana ugovorila sam vrlo unosan posao u inozemstvu na ne određeno vrijeme i to je bila kap koja je prelila čašu… Darko se protivio, no ja nisam posustajala. Nikada neću zaboraviti njegove riječi…“ Da li si se ti ikada zapitala kako je meni i djeci!? Nikada te nema, stalno radiš i imaš obaveze, ja ne želim više živjeti i sve probleme rješavati sam. Promijenila si se i više te ni ne poznajem, ne mogu ti braniti no ako odeš ovdje se više ne moraš vratiti…“ Tog trenutka nešto se prelomilo u meni i nakon burne borbe te noći u sebi iduće jutro otišla sam u firmu i raspisala natječaj, tražila sam mlade i sposobne ljude. Ubrzo sam popunila sva mjesta koja sam planirala i sazvala sastanak u kojem sam glasno i jasno iznjela promjene, te naglasila jednu rečenicu…“ Ne želim da me itko uznemirava doma ako nije hitno, kontrolirat ću papire i financije doma, te dolaziti jednom mjesečno u obilazak. Molim da se moja odluka poštuje, te da date sve od sebe….“ Otišla sam doma mirna i nekako, nakon dugo vremena opuštena. Dan sam provela igrajući se sa djecom, a Darka sam dočekala s večerom. Riječi i nisu bile potrebne, sama sam shvatila da sam pretjerala i da mi je obitelj ipak važnija. Vrijeme sam provodila korisno, dopustila sam si da me djeca upoznaju, da budem majka i žena… Iz razmišljanja me trgnula nečija ruka, ruka koja mi je uvijek u svemu bila poticaj i oslonac. Popila sam mlijeko do kraja, te se uspela uz stepenice tiho i nečujno. Stajali smo kraj sobice i gledali našu dječicu kako mirno spavaju, osjetila sam neopisivu sreću i sigurnost dok su me grlile njegove ruke…
…Znam, na žalost sada tek znam da sam bila samo žena zarobljena u tijelu punog ambicija, rada i želje za napretkom… Zbog tolike želje za uspjehom gotovo sam uništila ono najvažnije, dom pun ljubavi i topline. Na svojim greškama sam naučila mnogo, naučila sam podijeliti ljubav prema poslu i obitelji. Stoga sa sigurnošću mogu reći da ne moraju postojati dvojbe suvremene žene, zašto!? Uz malo truda i dobre volje sve je lako moguće. No jedno znam, nikada se neću kajati niti požaliti jer imam sve što sam mogla poželjeti… Ljubav, dom, toplinu, neopisivu sreću i osjećaj da sam korisna
Post je objavljen 12.03.2007. u 19:55 sati.