Ja bi snoba opisala kao osobu koja pripada eliti, ali koji svoju poziciju
voli naglašavati, osobito drugačijim ponašanjem prema onima koji nisu dio te elite. Vjerojatno to preskučeno gledam, ali mislim da za snobizam moraš imati i novac i obrazovanje i poziciju u društvu.

Elita je kao pojam određeniji, može ga se preciznije formulirati. Da bi bio u eliti moraš imati sve: obrazovanje, novac, utjecaj u društvu, dakle poziciju, dobar posao, dobre veze i, ne zaboravimo, kakvo takvo porijeklo, nije neophodno ali je poželjno. Pod porijeklom mislim da si pripadnik barem druge generacije intelektualaca, roditelja koji su dobro pozicionirani u društvu i koji su ti omogućili dobre škole, putovanja u inozemstvo, skijanja, škole jezika, glazbenu školu. Auto i odjeća tu dolaze po sebi, dobri prihodi to omogućuju i to se samo po sebi podrazumijeva, ali nije toliko važno, gotovo da je sporedno. Pripadnici elite su često skupo obučeni ali nikako napadno, ili čak možda neće uopće pridavati značaja svom izgledu i odjeći. Prava elita ne pokazuje svoj novac i status. Snobovi pokazuju, ističu ga i više nego ga imaju, njima je važna vanjska pripadnost skupini, dok će netko iz elite sakriti svoje prihode i stil života, osobito ako je u društvu ljudi slabijeg statusa. Rijetko voze Jeep Cherokee, a BMW gotovo nikada. Elita troši novac na kulturu, putovanja, hranu, dobar život, ne nužno na kupovine nekretnina ili umnažanje biznisa. Iako, sad govorim o eliti unutar elite. Širi krug elite ipak voli pokazati da dobro živi i vole se slikati za novine.
Vani taj širi krug možda i ne bi prošlo, a i za porijeklo bi trebalo malo više od druge generacije intelektualaca.

Mediji s tim nemaju veze. Oni ne stvaraju elitu već je samo pokušavaju prodati u novine. Oni love bogate i slavne, ponekad i stvaraju onaj prividan krug, ali prava elita nema baš puno veze s tim. Njih baš nema puno po novinama. Oni su s medijima povezani na druge načine.

Sve je ovo možda samo moje mišljenje, ali meni se čini prilično točno. Ako se još nečeg sjetim nadopunit ću post.


DODATAK 1 - O DOBROTVORNOM RADU: Uz uži i širi krug elite, postoje i različite grupe unutar nje. Postoji intelektualna elita, znanstvena, kulturna, oni koji su se svojim obrazovanje i radom istakli među najbolje. Moja prijateljica je nadodala da elitu karakterizira dobrotvorni rad, što je istina, ali u onoj eliti koja je bogata, dakle među poslovno uspješnim i bogatim ljudima. Intelektualna elita nije nužno bogata, što ih ne mora spriječiti da se bave dobrotvornim radom.


DODATAK 2 - STUDENA O SNOBIZMU: "elita " bi se dala definirati kao skupina izabranih ljudi koji se po nečemu izdvajaju iz mase (kvalifikacija, nadarenost, pa i visoke funkcije u društvu). u njihovom slučaju, novac je sekundaran. za snoba je novac primaran i sredstvo kojim si pokušava kupiti mjesto u eliti. takvi ljudi se lako prepoznaju jer svoju neobrazovanost i nesigurnost skrivaju arogancijom i ignoriranjem onih iz čijih su redova potekli. ta grupacija mi je zanimljiva za promatranje, jer lebde negdje u sredini: nikad ne postaju dio elite jer ne posjeduju kvalifikacije, a trpi ih se jer lova pokreće svijet, a pošto imaju lovu misle da više ne pripadaju onim krugovima odakle dolaze (gdje zbog svog ponašanja ionako nisu više dobrodošli). interesantno je da se i međusobno ne trpe jer se doživljavaju kao rivali u negativnom smislu, samo još jedan dokaz potpune neosviještenosti.

DODATAK 3 - OPASKA PRISTIGLA MAILOM: Najveću sagu o snobizmu napisao je Proust. Vrijedi pročitati. Snob je i klozet frajla, bez love, koja zna koga smije pustit u svoj pissoar, samo finu gospodu. Po mom mišljenju sve je manje više sofisticiranija varijanta hijerarhije majmunskog čopora.
Pada mi na um grozna zgoda kad su kineske studente demonstrante gazili tenkovima na onom nekom njihovom Crvenom ili tko zna kakvom trgu. Pa kako su u Rusiji slistili intelektualce. Naravno, u temelju jest hijerarhija majmunskog čopora, morao je netko nekad oteti dobra, podrediti, poniziti, opljačkati, da bi tko zna koja generacija imala priliku biti elita bez majmunske mrlje.

DODATAK 4 - NEWYORČANKA O DRUŠTVENOJ ELITI: prvo je bitno odrediti koje to vrste elite analiziramo. ako me sjećanje dobro služi, to su religijska, jezična, klasna (ili što ja nazivam društvena), financijska i intelektualna elita. aristokracija je najlakši primjer društvene elite, a i dan danas se još dobrano drži svog statusa. oni su dominantni sloj društva, rođeni su u taj status, imaju pristup kapitalu, moći i dobrom obrazovanju te time imaju status i utjecaj u društvu. svako okružje ima svoju elitu. što je i tko je svjetska elita je teže odgovoriti nego postići svjetski mir! za analizu elite u USA mogu preporučiti "The Power Elite" by C. Wright Mills.

DODATAK 5 - LUCY FAIR: po definiciji, snobovi su dio elite ili se kreću na marginama njima poželjne grupe, ali su označeni sa SN=sine nobilitate (bez plemstva). povijesno-sociološki pojam pripada vremenima propasti feudalizma i pojavi građanskog društva. to da neki intelektualci osjećaju potrebu oponašati u svojim socijalnim vezama feudalne strukture govori o nesposobnosti razumijevanja suvremeih procesa, a njih prokazuje kao intelektualce.



# Nisi napisala što misliš o onoj eliti plave krvi, jer je očito da su oni društveni ptpad, a ne nešto u što bi pošten intelektualac poželio kročiti... (bugenvilija 21.02.2006. 10:46)
# Zatim, postoji sexualna elita, također se ne zaslužuje članstvo i elitistički status, već se podaruje, osnovni uvjet je da člana elite dominantno određuje natprosječno spolovilo, veličinom, funkcionalnošću te ekvivalentno natprosječnom spolnom nezajažljivom željom, te da se odazove nagonu i upražnjava sex češće, kvalitetnije i promiskuitetnije. (patak74 21.02.2006. 13:58)
# ja bi u patkovu elitu! (napalm 22.02.2006. 11:57)
# ili je to možda veljačina elita, hm? (napalm 22.02.2006. 11:57)
# Jebale vas elite i podjele. Niste svjesni da će ubrzo postojat samo jedna podjela. Na bogate i siromašne. Sve svoje vrste elita moći ćete si nabit u guzicu ako niste bogati. Serem se na kapitalizam. (Kaco Mortale 22.02.2006. 12:54)
# Napalm, ijuu!!! Patka trese ptica-nejebica ili je to, kaj ti veliš, veljačina groznica.:))) @Kaco, javi kad nađeš kapitalizam, hoću se i ja posrat na njega! (Pupa 22.02.2006. 13:38)
# @Bugi, newyorkčanka je dala dobre razloge zašto plavokrvi još uvijek prednjače svijetom, dobre škole, pristup novcu, status koji donosi utjecaj. Ono što je problematično je etičko postupanje. Osobno vjerujem u elitu unutar elite, a ona je za mene, uz ostalo, određena i visokim etičkim principima po kojima žive i ostavljaju trag u svijetu. Takva elita je za mene jedina kojoj bi se makla s puta i rekla: izvolite, vi ispred mene! (Pupa 22.02.2006. 13:59)
# E draga moja, od takve elite ja mogu narojati samo dvije osobe, jedna je Dalai Lama, a drugi Tich Nath Han. Ako poznaš još kojega nabroji :))) (bugenvilija 22.02.2006. 16:57)
# Evo mali prilog raspravi: U Francuskoj bolje, elitne obitelji nastoje imati najmanje troje djece. U SAD-u, osobito na istočnoj obali, elitne obitelji sve više svoju djecu daju u ruke kineskim dadiljama. Dakle, pravu elitu vjerojatno čine oni koji misle na budućnost. (lijecenikatolik 22.02.2006. 18:45)
# po definiciji, snobovi su dio elite ili se kreću na marginama njima poželjne grupe, ali su označeni sa SN=sine nobilitate (bez plemstva). povijesno-sociološki pojam pripada vremenima propasti feudalizma i pojavi građanskog društva. to da neki intelektualci osjećaju potrebu oponašati u svojim socijalnim vezama feudalne strukture govori o nesposobnosti razumijevanja suvremeih procesa, a njih prokazuje kao intelektukce.:)) (Lucy Fair 23.02.2006. 21:07)
# Vidim da se rasprava rasplamsala, ali vidim da neki jos uvijek ne mogu izaci iz onog klishea po kome je elita slijepo crijevo kapitalizma, a plava krv gangrenozna. Ovo ce sad djelovati arogantno, ali mozda bi bilo lakse shvatiti sto je elita kad bi se na trenutak zaboravila zuta stampa i likovi iz romana tipa Daniele Steel. Pravu elitu ce te tesko naci na takvim mjestima. (studena°°° 24.02.2006. 09:12)
# @Bugi, znam ja i Majku Terezu, samo svi su oni nešto sasvim drugo, foliraju se da su ljudi da se narod ne poplaši!:)) @katolik, kakve veze kineske dadilje imaju s bilo čime?? hehe:) @Lucy, u postu si pa ti sad vidi hoćeš li još koju prozboriti.;) @Studena, oš ti opet gore?:)) (Pupa 24.02.2006. 14:18)
# ja pripadam samoj eliti luzera. (hybrid 24.02.2006. 15:55)
# pupa jok ja, dosta me je i jednom :)) ali imas kavu, ma cappuccino...ma ako treba i ice caffe, sve placam, jer ja sam se jedva suzdrzala bacit komentar na onaj komentar jos neizlijecenoga, ali ti si mi olaksala muke :)))))) t n xxxxxxx :))) (studena°°° 24.02.2006. 19:04)
# Više vrijedi gram imiđa nego tona sposobnosti,,, (debelkurac 24.02.2006. 23:11)
# Cure, niste dakle shvatile poantu priče o kineskim dadiljama. Studena se još i ljuti, nadimku unatoč. Dakle, za dvadeset ili najviše trideset godina Kina će biti prva gospodarska i svaka druga sila na planetu. Tko će znati kineski, profitirat će iz toga ma čime god da se bavi ili ne bavi. (lijecenikatolik 26.02.2006. 04:18)
# @Debelkurac: Odlično sročeno. (Kaco Mortale 27.02.2006. 11:19)
# pa eto, žalim što si me doživjela neozbiljno i kao neozbiljnog, ali ako elitu uzmem u pejorativnom smislu u okviru HR, onda mi to Društvo zmaja ide na kurac ekstrapotencijalno, jer su paradigma preseravanja u našoj malo žabokrečinastoj bari.nitko nije plemić porijeklom, uglavnom su nouveau rich, skupljaju titule a zatim glume u tim ulogicama i ponosno šetaju i zrače svoje izmišljene titule, koje ne vrijede izvan njihove male elitističke zajednice; po meni su odličan primjer svega negativnog što 'elita' podrazumijeva. inače, da se složim s Katolikom oko Kine samo jedan mali dodatak- kantonski nije isto što i mandarinski! a jebeš trgovački kineski, ionako se oni nevjerojatno prilagođavaju i SVIH 4 milijarde Kineza uskoro će govorit sve njima potrebne jezike. (Wall 27.02.2006. 12:20)
# definitivno nisi elita, ali čestitamo; jesi snob. (lino 27.02.2006. 16:52)
# @Katolik, hvala na pojašnjenju, mislim da ima nešto u tome, iako mi se čine daleka predviđanja; @Kaco Mortale i Debelkurac se slažu, ne znam zašto me to ne čudi..:))) @Wall, dobila sam izravan komentar a to mi je drago; @Lino, reći ću te tati! On je radikalni ljevičar i ima tešku ruku, pa ti sad vidi.;)) (Pupa 27.02.2006. 22:58)
# noćna je mora svakog oca-radikalnog ljevičara da mu dijete jednog dana 8ne) završi kao elita i snob :križa se lijevom i pljuje triput: (Wall 28.02.2006. 18:19)
# pa ja bi snoba opisala kao nekog glupana koji se kurči s lovom...da naglasila bi ovo glupana... no, dobra tema za pisanje...nema šta...ajde, pozdrav (venice_scandal 01.03.2006. 19:51)

Napokon sam shvatila što je perverzno! To je ono kad nešto ne legne našoj prirodi. Shvatila sam da je osobno iskustvo, individualno urođeno opredjeljenje, jedino mjerilo perveznosti. Recimo, nekom pedofilu ne vjerujem da možeš objasniti da je nastran, možeš ga uvjeriti konvencijama da se to ne raditi, ali pedofilu je najprirodnije da želi pomaknute stvari, unutrašnji poriv koji ga fura je njemu prirođen i čini sve to normalnim. Nekome je normalno da je psihopata, nije da mora ležati u krevetu zbog toga, čak i uživa maltretirajući druge, pa sad ti njemu objasni da se mora liječiti. Da, kao da postoji anti-pedofil pilula... Ustvari, postoji pilula, lijek zvan – doživotna robija!

Skrenula sam s teme. Dalje. Neka žena će se uzrujati ako je muškarac nazove kučkom, kujom, droljom, mislit će da je to perverzno. Drugoj će to biti sasvim ok, seksi i potaman. Mene muškarac može zvati patlidžanom ako ga to veseli, dovoljno je da znam da me voli i cijeni. Zapravo, svakakve čudne stvari su meni normalne. Znam da su čudne jer su drugim ljudima čudne, ali ne mogu pravo shvatiti zašto kad je meni to tako dobro, svakodnevna pojava u mojoj glavi. Sva sreća da me pedofilija mimoišla, inače bi samu sebe morala poslati u zatvor, pinklec na rame i lijepo se prijaviš na robiju, provedeš život u odricanju od svjetovnih zadovoljstava, i eto te na kraju puta na vrhu planine zvane Prosvijećena Gera.

Opet ja na pedofiliji.... Ma ja bi njima 40 godina, ili bolje, da ne izlaze dok im se kurci ne osuše! Toliko o tome.
Ono što me gurnulo u spoznaju o bitno unutrašnjem, individualnom određivanju perverznoga je činjenica da se meni neke sasvim sitne perverzije, baš ono pitome, gotovo konzervativne, one koje čine svaki brak ljepšim, raznovrsnijim, čine jezivima, meni se od njih eto diže kosa na glavi! A pritom radim stvari koje su vjerojatno knjiški primjer nastranosti, patlidžan ili kuja su ništa prema tome šta mene zna uhvatiti, sve se bojim otvoriti neku enciklopediju, recimo medicinsku, od straha da sebe ne nađem tamo s jasnom dijagnozom... hehe:)

Otok u moru

Uzeli smo bungalov na brijegu tako da smo imali pred sobom mali zaljev u kojem se nalazilo središte naselja uz duboku pješčanu plažu. Nisko uzdignute drvene kućice za iznajmljivanje, bambusovi zakloni i terase, palme, voćni kokteli i tiho more. Galerija tattooa po posljednjoj modi na preplanulim mladim tijelima, glazba, šarene krpice i perlice. To je bilo to, Koh Phangan, mjesto o kojem je brujalo pol Europe i sva travel populacija jugoistočne Azije.

Bungalovi nisu bili nešto naročito, sklepani na brzaka za sve brojnije posjetitelje, krevet, stol, mreža za spavanje na terasi, dosta skučeno sve skupa, ali nije bilo izbora, do boljeg smještaja se nije moglo doći. Sunce se počelo probijati kroz oblake, čak se razvedrilo do kraja dana. Krenuli smo u šetnju, uskoro shvatili da su svugdje samo mladi ljudi, rijetko tko je bio blizu četrdesete, a više su imali jedino vlasnici lokala. Tajlanđani svedeni na poslugu, najamnu radnu snagu, gosti sve sami arijevci i Židovi.
Svi su bili silno cool. Nije mi se to svidjelo u početku, sva ta napadno otkačena, bezbrižna mladost, djelovali su izvještačeno, opušteni od besposlenosti ili od droga, vrlo brzo sam počela razmišljati da smo ipak trebali otići na Koh Samui, među prave turiste sa stvarnim životima, problemima i radostima. Moj dragi i ja smo bili u prolazu, kratki predah među etapama precizno zacrtanog puta, tužno smo se pogledali i odlučili ipak tu naći mjesto za sebe. Ne znam zapravo što nam je bilo, tako smo živjeli u Europi, klubovi, izlasci, stalno u društvu, oboje slobodnih profesija, ali, Azija je bila jača, svaki dan dupkom ispunjen zbivanjima pa večernji provodi nisu djelovali primamljivo. Podsjećanje na europske običaje nije nam godilo, sve je to djelovalo neugodno dekadentno. Nije nam se svidio svijet vječnih praznika i uzastopnih partijanja, to je bilo ok za vikende, ali ovako kao stil života djelovalo je pomaknuto, kao nepotreban ispušak života, kao neshvaćanje mira te prirode koja nas je okruživala i kulture koja nam se podastirala. Možda smo samo bili umorni, trebao nam je mir, a možda smo bili pod dojmom cijeloga puta koji je bio iza nas, a koji je, kada danas razmislim, uz sve poslove kojima smo bili zauzeti, ipak bio duhovan.

Prvu smo večer proveli sami, u bungalovu. Slušali smo zvukove valova, gledali ljeskanje zvijezda na nebu i dugo se ljubili. Ujutro, dobro odmoreni krenuli smo u potragu za doručkom. Sve je bilo tu, suncobrani, palme, skoro tirkizno more, dobro naspavanima niti naši vršnjaci nisu izgledali tako nesnosno. Bilo je tu simpatičnih mladih ljudi, osmjehivali su se zadovoljno, tumarali okolo sretni jer su eto baš oni bili ovdje u Edenu života. A bio je tu i kokosov shake koji je odmah postao moje omiljeno piće, gust od svježe naribanog kokosa natopljenog u sladoled i hladno mlijeko. Engleskinju nismo sreli prvih nekoliko dana, uglavnom se izležavali, vukli noge kroz pijesak. Vrijeme je bilo promjenjivo, ugodno, dok jednog dana sunce nije krenulo svom snagom pržiti ljude i pijesak, više se nije moglo provoditi vrijeme na plaži, osim u rano prijepodne i kasnije, kada je zaljev već bio zaklonjen od sunca. Uz to, more je bilo samo prvi čas ugodno toplo, a već sljedeći trenutak shvatila bi da je pretoplo, nije u njemu bilo nikakvog osvježenja. Tajlanđani su nas svako malo upozoravali, pokazujući rukom da nam voda uvijek mora biti ispod brade, nikako iznad, da ne plivamo dalje, valjda su htjeli reći da u svakom trenutku moramo biti prizemljeni, jer su struje tako jake da će nas odnijeti... pučina, da, pučina, struje nose. To je bila ta egzotika na pijesku koji se svukud uvlačio, sunce vrelo, more mlako, a plivaj koliko god hoćeš samo stalno provjeravaj da ti je tlo pod nogama. Ne znam jesam li ja jedina Hrvatica koja je na Tajlandskim otocima razmišljala o ljepoti Jadrana, plavom, osvježavajućem moru, pitomom suncu, čistim bijelim stijenama i bezbrižnom kupanju do mile volje. Zaroniš i imaš što vidjeti. Ovdje si zaronio u prazno, a u očima samo pijesak.
Svejedno smo uživali, rasterećeni od posla, na drugom kraju svijeta, rashlađivali se hladnim koktelima i mliječnim frapeima, izgledalo je kao da smo se sklonili od života koji ovdje naprosto nije mogao do nas.


U mekoj postelji od pijeska

Sjedila sam u hladu, pod palmama, lagano se dosađujući uz obavezni shake u ruci. Povjetarac je šuškao lišće, neko manje društvance se zabavljalo par stolova dalje, svi udobno zavaljeni u ležaljke ispijali su rashlađena piva i šarene voćne koktele. Uz glavu praznu od jučerašnjeg partija nisam imala nikakvu želju da po toj vrućini nešto čitam ili radim. Dragi je spavao u sobi, a meni nije preostalo drugo nego da promatram plavi horizont i bijele oblake koji su se kao ovčice veselo natjeravali po vedrom nebu. Promatrala sam i slike koje su te noći naplavile moj život, ugodne i tople. Večer prije smo krenuli s tumaranjima po noćnom životu, a ja sam se uspjela dobro osramotiti na našem prvom pješčanom partiju. Naime, sigurno sam se naslonila na nešto za što sam mislila da je oslikani zid kluba na plaži. Da, zaista, zid podignut između dvije palme, pod vedrim nebom, zanimljiv zaključak s moje strane. Bila je to oslikana tkanina koja je kao dekoracija visjela između dva palmina stabla, a ja sam kroz nju naglavačke propala i fljisnula na pijesak zajedno s pićem u ruci. Dok se moj dragi drapao od smijeha drugi su me dizali i zabrinuto upozoravali da to više ne radim. Na sebe se nisam mogla ljutiti više nego već jesam, pa sam odlučila da će i on biti kriv za tu blamažu, jer kako se mogao tako smijati, od svih ljudi baš je on našao padati iz ležaljke od smijeha. Demonstrativno sam otišla, što je vjerojatno djelovalo neuvjerljivo, jer vojnički korak po pijesku ne pali, i naprosto skrenula na puteljak koji je vodio u brdo. Neko se svjetlo naziralo tamo gore, kao da se iza brijega skrivalo dobro zaklonjeno iznenađenje, potmulo je bljeskalo, pulsiralo u ravnomjernom ritmu. Učinilo mi se da bi to moglo biti pravo mjesto za mene ovako rumenu od srama, htjela sam se pošto-poto sakriti, a pomalo se i osvetiti. Kome? Ne znam kome. Nekome.
Kako sam se približavala vrhu raslinje je postajalo sve gušće, zapravo sam ušla u šumu, više nisam mogla vidjeti svjetlo ali su me sada vodili zvuci glazbe koji su se čuli sve razgovjetnije. Prošla sam pored ljubavnog para koji je uživao uz puteljak, ona ispod njega, raširenih golih nogu, a on udobno smješten među njenim butinama, skinutih hlača. Nisu se puno kretali, bili su pripijeno zagrljeni i polagano se ljubili.

Uskoro sam se našla pred velikom, terasasto prostrtom drvenom građevinom otvorenom sa svih strana. Unutra je bio party u punom jeku. Probila sam se kroz gužvu i uputila prema terasi s koje se vidjelo more, sjela sa strane i počela promatrati šaroliko društvo koje se ovdje skupilo iz cijeloga svijeta. Svima je bila zajednička nevjerojatna opuštenost, prijateljsko raspoloženje i oči koje su radosno sjale. Pogled mi je privukao mladi muškarac, plave duže kose i besprijekornoga tijela, stajao je u društvu koje se zabavljalo nedaleko mene. Bio je naslonjen na ogradu, u svijetloj košulji koja je isticala njegovu preplanulost i zdravi ten. Djelovao je povučenije od ostalih, iako je bio u društvu činio se sam, promatrao je skupinu kako se zabavlja, jednako kao i ja. Nagnula sam se da ga bolje vidim, a silueta koja je sjedila uz njega digla se i krenula prema meni. Tek kada mi je sasvim prišla shvatila sam da je to Engleskinja s broda, prepoznala me, došla pozdraviti i odvukla u njihovo društvo. Od svih imena čula sam samo njegovo. Bio je Englez, smireno se kretao, nije govorio glasno, djelovao je profinjeno i pomalo odsutno zamišljeno. Nije ostavljao dojam kao neko tko daruje svoj osmjeh olako. Bez razmišljanja sam stala pokraj njega, naprosto nisam mogla nigdje drugdje, orbita kojom je privlačio bila je prejaka. Prišao mi je bliže, zastao kraj mog uha, i rekao kako vidi da ništa ne pijem. Obuzeo me njegov miris, kosa gotovo bijela, zamirisala je po moru i svježini. Dok se vraćao s pićem u ruci njegova se raskopčana košulja otvorila pokazujući zanosno, glatko tijelo. Prštao je od snage. Naslonio se na ogradu uz mene, jednom rukom mi dodao piće a drugom me neprimjetno obuhvatio iza leđa. Ne sjećam se o čemu smo razgovarali, ali znam da smo se uporno, bez prestanka gledali.

Uzeo me za ruku i bez riječi poveo. Mislila sam da želi prošetati po partiju, ali samo je produžio dalje kroz gužvu i izašao van. Znala sam što se događa. Slijedila sam ga slijepo, šutke, gazila sam kroz šumu gledajući ispred sebe. Ničega se nisam bojala. Bila je dovoljna njegova topla ruka koja me je vodila i njegovo krupno, bogom dano tijelo da otkloni svaki strah, sumnju ili pitanje. Naglo se zaustavio bez nekog reda, usred ogoljelog proplanka, pogledao me bistrim očima i privukao sebi. Izmakla sam usta i skrenula pogled, a on me nježno poljubio u obraz, pa još jednom, pomilovao po kosi i krenuo dalje sve do pješčane uvale na drugoj strani otoka. Nismo tamo bili sami, još je jedan par uživao u mjesečevoj ševi, a čini mi se da su bili tamo još neki ljudi među rijetkim palminim stablima. Nije mi nitko smetao, znala sam da su svi zabavljeni sobom, da nema zamjeranja, potpuno oslobođeni mogli smo činiti što god smo htjeli.

Skinuo je s mene jednostavnu haljinu, prevukao svoju košulju preko glave i poveo me na zvjezdano kupanje. More je bilo blago, nježno nas je ovijalo svojom toplinom, a pijesak je u plićaku pružao meku postelju za dvoje. Uskoro je djevojka nedaleko nas počela sve jače i otvorenije ciktati. Moj plavetni gospodar me pogledao i držeći me čvrsto u rukama pitao da li bi i ja htjela tako vriskati. Nasmijali smo se, ionako više nisam imala ništa na sebi, a on je već bio među mojim nogama, trebao je samo ući.
Ostali smo dugo potopljeni među mirnim valovima. Drugi je par krenuo na kupanje, zastali su nedaleko nas, doviknuli nam da smo divni, i uputili se dalje.

Pred jutro sam se vratila u bungalov, moj dragi se okrenuo, nisam sigurna da je te noći spavao. Promumljao je neki pozdrav, pitao me pritajeno ljut jesam li se dobro zabavila, pretvarajući se da ga odgovor ne zanima. Nekoliko trenutaka prije mislila sam kako mene nitko ne posjeduje, ne raspolaže mojim tijelom, mislila sam da imam pravo na svu ljepotu i da nikome ne moram odgovarati za to. Ali, sada sam samo utonula u mrak, skrivajući svoje tijelo, ruke, lice, pogled. Bilo mi je neugodno, upravo sam doživjela nešto što sa svojim dečkom više nisam mogla, blistavo spajanje dvoje neznanaca u ljubavi čistoj kao priroda.

Dragi je nakon ručka ostao u sobi, a ja sam gledala tirkizno more, razmišljala o prelijepom Englezu, dok je društvo iza mojih leđa lijeno ispijalo svoja rashlađena pića i prepričavalo doživljaje s azijskih putovanja.