Novije je bolje :)=

Tu su žena i muškarac. Crvenokosa žena, odvratno zgodna, bezobrazno lijepa i prokleto odvažna. Naočit muškarac, inteligentan i pametan, plemenit, dobroćudan.

Koga ćeš radije pogledati?

Teško pitanje jer se naizgled bitno ne razlikuju. No ipak...

Ona je divlja, nezaustavljiva, zla... Ali neodoljiva. Teško joj se oduprijeti, teško joj je reći NE, teško joj je okrenuti leđa. Ona je privlačna, dugonoga.
On je nježan i dobroćudan. Oprašta. Okreneš li mu leđa primit će te natrag. Pokucaš li mu na vrata u bilo koje doba noći on će ih otvoriti, poslušati te.

Koga ćeš više poštovati?

Ona ti stvara probleme. Ali probleme koji se ne rješavaju lako. Tjera te da se kljukaš tabletama, da režeš žile, da se bacaš sa petog kata, da legneš na tračnice i čekaš...
On te vodi stazom do neba. On te drži i ne pušta, voli te. On ti pomaže, ohrabruje te, čuva ti leđa, briše suze...

Tko ti je draži?

Znam da bi se opredijelili za idealnog 'muškarca'. Ali ipak se zapitajte.
Što činiš kad se nađeš na rubu? Kljukaš se? Režeš žile? Piješ?
Onda vam ipak on nije draži od te fatalne žene.

Kako se ponašaš u naizgled bezizlaznim situacijama? Jebeš sve po spisku? Razbijaš?
Ponovno odbacuješ boljeg, a odlaziš onoj gaduri.

Zakaj onda ideš u crkvu uopće?? Zakaj kad čim izađeš popljuješ svaki OČENAŠ koji si izmolio/izmolila? Zašto kad se ne držiš niti jedne zapovijedi koju ti je On dao?
On ne očekuje od tebe da budeš savršen/a, ali možeš li se barem potruditi?
K vragu i licemjerje! Tamo klečiš pred oltarom, ispovijedaš se i pričešćuješ, a s druge strane Ga povrijediš na najgluplji mogući način.
Želiš si oduzeti život?
Zašto onda slušaš dosadne sate vjeronauka? Slušaš neku ženu koja te ispituje za ocjenu! A može li se vjera ocijeniti? Mogu li ići na popravni iz vjere? Da, ali ne u školi...
Zašto svake nedjelje govoriš: MOJ GRIJEH, MOJ GRIJEH, MOJ PREVELIKI GRIJEH? Ionako ne smatraš da je grijeh sve to što činiš. Zašto se uopće brineš?? Svaka čast, uzoran si učenik/učenica i ona crvenokosa žena će te s radošću primiti u svoje odaje...

Odlučih sjesti i konačno napisati nešto o čemu razmišljam već duže vrijeme. Neću reći da je tema današnjeg posta glad u svijetu ili terorizam, ne. Ovaj post nema temu, ali ima poruku. Ovaj post nema neki specijalno zanimljiv sadržaj, ali u njemu ima emocija. Ovaj post nisam napisala polako i razmišljajući. Ovaj post pišem iz srca.

I sad kad riječi već lete same od sebe, kad ne trebam uložiti preveliki napor da formuliram smislenu rečenicu prelazim na stvar.

Rođen u gradu, od bogatih roditelja koji imaju svaki svoju karijeru, ugled, dobar posao... Nije umišljen, nije sebičan i škrt, ali ipak ne zna cijeniti sitne radosti koje mu svakodnevno ispunjavaju život. Ne može se zadovoljiti malim stvarima, lijepom riječju. Nije on kriv, tako se dogodilo, život ga je odveo u ulicu u kojoj nema mjesta za sitna zadovoljstva. Ne poštuje ljude, ne trudi se. Zna da će, što god se dogodilo, imati svoje mjesto pod suncem. Već će ga negdje netko progurati. Ipak on ima ime, etiketu koja kaže da je primjerak kvalitetan i vrijedan, deklaraciju koja kaže da se u njemu krije uspjeh. Nema veze što je on zapravo samo obična kopija i što je daleko od uspjeha kao nebo od zemlje. To je već druga priča.

Rođen na selu, od siromašnih roditelja koji imaju svakojake probleme... Nije umišljen, sebičan i pohlepan. Ponosan je. Proživio je mnogo ružnih stvari. Njih, naravno, nije lako izbrisati iz sjećanja. No, on pamti i lijepe trenutke u svom životu. Oslanja se na druge, vjeruje im (možda i previše), pošten je. Prošli događaji kojih se ne prisjeća rado, ali ih se sjeća s ponosom, izgradili su ga i pretvorili u dobru osobu koja ima dovoljno ljubavi da je podijeli s drugima. Sad je on taj koji ima dovoljno srca da pomogne drugima. Nikada nije imao rame za plakanje, ali se nesebično žrtvuje za druge. Iako nije imao sve što je želio, sada ispunjava želje drugima. Trudi se, bori, želi nešto postići na pošten način, svojim radom. Želi se dokazati.

Iako je ovaj prvi uspio i sjedi u nekom uredu, donosi važne odluke premda ne zna što zapravo radi, drugi je sretan jer pošteno živi. Zna da je premalo plaćen, cijenjen i poštovan, iako radi zahtijevan posao, i to samo zato što nije imao etiketu, ime. Ipak, vjeruje u bolje sutra, još uvijek se trudi i bori. Ima ženu i sina, probleme, premali stan... Ali ima sreću.

Dok se prvi budi umoran i neispavan, drugi se budi s osmijehom.
:)=

Evo mene ponovno, nakon sto godina. Sjetih se, napokon, o čemu da pišem pa da ne mislite da sam otegnula papke il se bacila sa savskog mosta... :)=

Naime, znam da će se neki slatko nasmiješiti kada zapravo skontaju kako ću započeti ovaj post, ali vjerujte mi da se i ja lijepo smješkam cijelo vrijeme dok ovo pišem...

Pa da ne duljim, evo ga:

U subotu smo se navečer vratili s izleta :)= (mrzim ove smajliće ali ovaj mi sad baš pristaje)
Svima nam je bilo jako zanimljivo, lijepo i dobro (nekima još i bolje od toga, ali nema to sad nikakve veze). Evo, da spomenem još i kako smo moje cure i ja harale po dućanima u Beču, naslikavale se luđački di god smo stigle... Ma Beč je fakat prekrasan, nema što. Bratislavu neću komentirat jer gotovo da se i ne sjećam ničega osim hotela, raske i vranića kako na sprate u stopu dok jedan pametnjaković pokušava prošvercat 15 pivi, onih ubitačnih cigareta od vanilije Black Devil i Pink Elephant, spavanja u kadi, beskrajnog telefoniranja po sobama...

I dok se tako sa smiješkom prisjećam izleta, sjetih se ja svog maturalca u Vodicama. Sjetih se kako smo se u sobi derali DINAMO ZAGREB i kako smo bježali kroz balkon. Zapravo, ja sam bježala kroz balkon jer je netko izvalio da ide Bazuka (čitaj: raska). Soba je bila na prvom katu, baš kao i moja i stalno sam izlazila kroz balkon, već sam se fakat izvježbala... jedini problem je bio kaj su nam apartmani bili na nekakvoj uzvisini pa je taj balkon kroz koji sam skočila te večeri bio nešto viši od onog u mojoj sobi... neću opisivati taj vrisak, taj šok kad sam shvatila da sam zapravo pala malo dublje nego inače, neću opisivati svoje rane jer je jednostavno presmiješno... nisam u stanju to napisati.

Opet sam se uhvatila kak se bedasto smijem, cerekam zapravo. Ne znam kaj mi je, nije važno. Molim svoje cure iz razreda koje su svjedoci događanja na izletu da se suzdrže komentara koji bi me mogli dovesti u neugodnu situaciju... šifrirane poruke prihvaćam... to je ok. (znate kog ne smijete spominjat, kaj ne?)

Pusa svima!

Btw, majstorice, ideš na koncert? Hladno pivo... :)