Ptitchitza u niskom letu

Cohen, Cohen

Kako sam jednom prilikom djevicanskom preciznoscu naveo svojih pet ili koliko temeljnih karakternih odrenica, to sam ovdje odlucio podijeliti s vama (za sada samo) dvije (medju mnogima) sto sam ih naucio od Marije.

Na primjer, do Marije mislim da u svojem odraslom zivotu nisam zapravo nikad s nikim SPAVAO (ako se nije radilo o dovoljno prostranom, kraljevskom, duplom -- da ne velim bracnom -- krevetu). Nisam ja nikad bio od onih koji nakon "horizontalnog jogginga" odmah jure pod tus, volim se ja u miru (& umjesto cigarete) pomaziti i to, al kad dodje vrijeme spavanja ja uvijek probam i uvijek nakon par sati rostiljanja u krevetu, odlucim se preseliti negdje drugdje. Ako nisam naspavan, onda nisam dobro drustvo, dakle moj postupak koristi nam oboje. Ali zene sa svojim osjechajchichima to ne razumiju pa se desilo nekoliko puta da me tek nakon sto sam zaspao probudi neutjesivo ridanje koje dopire iz kupaonice gdje se ona povukla diskretno se isplakati, jer je ja "ne volim" i sve tak'.

Meni su drame potrebne u zivotu, ali ne volim ih previse ocitima, vise volim kad cure medju pukotinama nego kad ruse zidove glasnocom.

ENTER MARIA. Na obicnom, jednostrukom madracu nikad nam nije bilo tijesno, ni kad smo jogginge pretvarali u maratone ni kad smo kasnije iscrpljeni snivali. Eto sto znaci Prava Zena. Nase su se DNA odmah prepoznale kao komplementarne i dogovorile sve bilateralne sporazume u roku od keks, prije negoli su se iste udostojile i mozgu proslijediti radi informacije. S Marijiom sam znao zaspati u polozajima u kojima sam nikad ne bih uspio, i svejedno lijepo se odmoriti. Nisam mnogo spavao, ali umora slijedeceg dana ne bi bilo.

To me je ucinilo pomisliti da se Pravo Dvoje namirisu, jer kako inace objasniti da se novopeceni roditelji koji prvih godinu-dvije rijetko zaspe na vise od sat-dva u komadu ne pokolju medjusobno prije negoli dijete dospiju otpremiti u vrtich ili kod bake? Pa isto tako: neki prekidac nas pukne negdje unutra i onda smo OK i bez uobicajenih sati sna...

A druga stvar?

Pa... radi se o manje diskretnoj, ali vrlo djevicansko-ozbiljnoj osobini sveopce Preozbiljnosti zivotne.

Kad mi neka koju (jos?) nisam istinski zavolio u zanosu pocne vikat

Jebi me! Jebi me!

a ja stanem malo pa razmislim: Pa jebem te, picka ti materina! Sta mislis da radim, da perem sudje?

Al kad mi Marija vice

KOHE ME KOHE ME MI AMOR!

ne treba mi nikakav voice-over naration (ali kad dolazi iz njenih drazesnih usta drago mi je cuti), jer znam da ju posteno kohem. Eventualno joj, mojoj Hermini, dok hvata zrak prisapnem "Skotoseme", Diamandino grcko "Ubij me" u Harijevoj inkarnaciji stepske ptitchitze. Pa kad napravim nesto a cujem jedan OH! vise, onda odmah odvazno krenem u istrazivacki rad: ako to napravim triput zaredom, pa jedan twist na kraju, hoce li biti progresivno vise ohova? Let's study this phenomena! Nema do preciznog, analitickog, orijentiranog na detalje djevicanskog mozga!

Da, da... takvi smo mi, Cohenim. Vec znate da nisam Zidov, ali se rado s njima poistovjecujem, pa mi je draga epizoda u najmocnijem, najtjeskobnijem filmu (dovoljno oglasavanog na ovom blogu) kad Maximilliana Cohena, mojeg "tek nesto briljantnijeg" pobratima otmu i dovedu do glavnog od sekte Hassidima, a ovaj ga pokusa umiriti: Cohen? Pa ti si jedan od nas! Ja sam Rabin Cohen. Cohenim!

Svi smo jebachi, zivotami.