Ptitchitza u niskom letu

Hop.

Probudio sam se sretan i snazan. Dapace, vrzmao mi se poletan refren iz Death to Everyone! Bonnie 'Prince' Billyja (unatoc naslovu, radi se o pjesmi izvjesne vedre kvalitete).

Uopce da sam se probudio, dobro je. Ovih dana niti sam se nesto budio, niti sam padao u san -- glavinjao sam u nekom stanju izmedju. Iako to stanje vec jasno prepoznajem kao razdoblje oporavka od konacnog loma uslijed nagomilanog manjka sna, ta spoznaja ne pomaze mi mnogo u ublazavanju izazova koje to stanje nosi: sve ima neku ponesto nerealnu kvalitetu. Slika se cini stvarnom, ali svako malo zatitra u svojoj bizarnosti. Bit ce da se radi o vlastitoj ranjivosti i nesigurnosti koju takva otvorena, ziva rana pretpostavlja, ono sto znam jest da je najbolje kloniti se od primanja bilo kakvih informacija. Vijesti su osobito paklene: nista nije cudnije od stvarnosti. Nista.

Potrebno mi je biti medju ljudima, naime onima medju njima koji su mi dragi, jer me iscjeljuje njihova dobrota. Ipak, ne mogu im se izlagati nego nakratko, jer se nisam u stanju normalno druziti. Nezgodno je sto se ljudima uglavnom doimam funkcionalan pa se normalno ophode prema meni, a ja nisam u stanju niti smisleno razgovarati. Samo oni koji me najbolje poznaju mogu eventualno prepoznati u kakvom stanju se nalazim, s obzirom da mi sutljivost i sklonost jednosloznim odgovorima i inace nisu strani (kao sto mi u drugim prilikama nije stran niti blistav, zavodljivi sarm i elokvencija rodjenog showmana).

Sada mi je jasno da je oduvijek bilo tako, ono sto cini cijelu razliku jest da obicno nije dolazilo do ekstrema: zbilja je bila dovoljno poticajna za fino titranje unutar njenih granica. Zbilja je od prosle godine toliko pakleno ravna, da zapravo sâm proizvodim krize ne bih li se osjecao zivim. Cini se da je prirodni ciklus jednostavan: tjedan dana kumulacije i nedostatnog sna -- to je razdoblje intenzivnog i produktivnog zivota -- nakon kojeg slijedi lom varijabilne spektakularnosti i potom tjedan dana zombijevskog opstojanja i oporavka.

Uopce ne cudi da se nekima cinim manicno-depresivnim. Stvaran problem ostaje da se u ovoj 'platfus' zemlji mnogosta cini kao manicni ekscentrizam.