Sreca, to je ona stvar
Cetvrtak je moj dan, to mi je prije dvadesetak godina rekao samozvani "svjetski prvak u maniji proganjanja", neki puknuti direktor koji mi je, osim dana, u vinogradskoj ludari ustanovio broj (kojeg se vise ne sjecam, 3? 4?). Ni protiv nedjelje nemam nista, ali da je cetvrtak moj dan do sada je vec nebrojeno mnogo puta potvrdjeno.
Cetvrtak, 08. ozujak 2007
Sunce je draskalo rolete i igralo se njima. Probudio sam se s osjecajem dana ispunjenog obecanjem. Cimer je vec otisao na posao i imao sam stan za sebe. Budio sam se u tisini i polako, promatrajuci igru sjena po sobi.
Ujutro sam na poslu velikom uigranoscu zonglirao mnostvom rutinskih, zasebno monotonih, ali ovako u skupu dostatno poticajnih zadataka. Osjetiti se toliko produktivnim na poslu... ne zelim razmisljati kad se to posljednji put zbilo, opet bi me copio blues.
U podne sam krenuo u Rotterdam potpisati ugovor za novokupljeni stan. Ured mojeg zastupnika je u, kazu mi, prestiznom dijelu R'dama, zvan Hillegersberg. Ulazeci u taj dio grada po prvi puta, podsjetio me na Los Angeles. Osjeca se da je dio velikog grada, ali prostornost i arhitektura i nekakav opusteni feeling daje do znanja da se radi o suburbiji, predgradju. Izasavsi iz auta zapljusnuo me svjezi miris lijepog jezera odmah pored. Los Angeles je ustuknuo pred zivom asocijacijom Finske. Osjetio sam da pripadam, ovo je moj grad! Rotterdam!
Imao sam desetak minuta za provesti prije sastanka i odabrao obliznji kafic za zapalit cigaretu. Uz colu s ledom... kako inace? Mjesto je i vrijeme bilo idealno za pusit: mnostvo tamne pozadine za igrati se dimom i uzivati.
S obzirom da je bilo vazno da do sastanka dodje jos istog dana, nasmijesio sam se znacajno ljupkoj konobarici s kratkom djecackom kosom tek da joj dam do znanja Da Je Zeljno Ocekujem.
- Odmah dolazim, rece ona.
Cute little thing, konobarica. Jos je par puta prosla pored mene u svojem tipicno NL-konobarsko lezernom jedna-setnja-po-musteriji maniru koji pretpostavlja da je jedna misao, jedna je narudzba maksimum za koji je negdje na razini domisljenih vizija o Ugostiteljstvu u Nizozemskoj ustanovljeno da je konobarski mozak u stanju nositi sa sobom. (Tko bi normalan, s vecim sposobnostima, zelio konobarom ostati za cijeli zivot, dakle nema razloga njima se baviti -- tim je smjerom, pretpostavljam, isao brain-storming session tijekom promisljanja tih vizija Ugostiteljskih. U jednim od ovdasnjih nacionalnih dnevnih novina, de Telegraaf, bila je ne tako davno provedena anketa koja je pokazala da je nekih 65% sudionika za ljude koji rade u HORECA (hotel-restaurant-catering) reklo da su dom en laks: glupi i slampavi. I sta? I nista. Nikom nista. Nizozemsko krdo to tolerira. Gezelligheid*, my ass.)
Minute su prolazile, opet svratih do blagajne.
- Odmah cu doci uzeti vasu narudzbu, rece mi i ponovno pokaze "gdje mi je mjesto".
- Pardon, nemam nego deset minuta. Colu s ledom, i racun, molim - rekoh pravivsi se da nisam zamijetio otrovni pogled.
Cola, konacno posluzena, je uz cigarete, upaljac, mobitel, laptop, notes i olovku upotpunila prizor na stolu. Padne mi na pamet neka sala o nasim manirizmima i tome da sam se tako instantno stvorenim dzumbusom za stolom lako identificirao kao Hrvat. Eventualno mi fali mi lancic oko vrata (konacno, ja sam tek druga generacija Zagrepcana-Dalmatinaca).
S colom i cigaretom i ruci, pokusao sam odagnati nervozu koja se prisunjala, dal' zbog psiholoskog rata s konobaricom dal' zbog (ne)jasnog osjecaja vaznosti potpisa kojeg se spremam staviti na ugovor.
- Apage Satanas! rekoh svojem osjecaju. Imam jos nekoliko minuta i zelim ih iskoristiti u miru, rekoh Necastivom, svojem dobrom drugu. U posljednje vrijeme mnogo smo se zblizili.
Ispred mene sjedose dvije zene, da su "nase" rekao bi covjek da su u kasnim 30im do srednjih 40ih, ali one su Nizozemke sto znaci da pri procjeni dobi valja oduzeti deset godina. Ovdasnja klima, jaki vjetar, industrijski procesirana hrana i stoljecima bazdareni gene-pool ucinili su svoje da bijelci ovdje stare vidljivije i ranije negoli kod nas. (Pamtim na koncertima stranih bandova redovne komplimente na racun zena iz naseg podneblja i trebalo mi je vidjeli nesto svijeta da shvatim da se nije radilo o podilazenju publici vec o stvarnoj opservaciji. Srecom, u NL ima mnogo tamnoputih zena mijesane rase. Meni, koji se umjesto na arijevski tip palim na "egzoticne" zene, desi se tu i tamo da mi srce doslovno preskoci otkucaj pri pogledu na neke od njih...)
Ove su dvije izgledale tek za nijansu prefuficasto. Pripijena odjeca, oko jedne nekakva lanchuga oko struka, pa onda preko toga debeli kozni remen. But hey, jesam li spomenuo da su Nizozemke, od njih se ne moze ocekivati osjecaj za stil koji krasi nase zene.
Al' dosta lokal-patriotizma, jel Medjunarodni dan zena ili ne? U stvari, pa sto onda? Ja ga iz principa ignoriram smatrajuci da je to Praznik za klipane kojima treba jedan godisnji praznik da bi se zenama u svojim zivotima pokusali iskupiti za preostalih 364 dana nedostatne paznje. Kod mene je suprotno, ja zene slavim uvijek, a danas se drzim u ulozi nijemog promatraca i eventualno glasnog aktivistu/provokatora. Devil's Advocate, moja je draga uloga. Danas slavim zajedno sa zenama. (Znam, lako je meni reci da zene slavim uvijek kad sam single, je li?)
Dvije minute do jedan, a u jedan potpisujem ugovor, ali kaj - nek' me cekaju: Ja donosim novac. Uvjeti su idealni za jos jednu cigaretu. Nemrem ih kontrolirat, osim u ON/OFF iskljucivosti...
U uredu svoje agentice za nekretnine njene kolegice su me odmah uzele pod svoje. Hip odjelce i sarmantno uglati Nizozemski kojim im se obracam cine svoje...
Nakon potpisivanja ugovora, prosetao sam susjedstvom. Vidio neke zgodne cipele i rekoh sebi da prilika zasluzuje proslavu: priustio sam si dva para lijepih koznih cipela talijanskih. KAD JE BAL, NEK JEBAL!!!
U obilasku naisao na zgodan talijanski restaurant, La Salute. Sjeo sucelice stolu za prozorom na ulicu. Savrseno svjetlo, opet. Dim cigarete se kao plimni val oceanski polaaako uvija prema prozoru, sunce prodje kroza nj bojeci ga u plavicasto, i takav se uvije prema gore. Vrlo lijepo. Snimio 80-tak fotki u nadi da sam uhvatio pravi moment. Jesam: bio mi je obecan.
Giuseppe je posluzio insaladu caprese, lijepo slozenu, uostalom kao i makaroni alla Norma koji su uslijedili i svaki ponaosob zasluzili su jos pokoji snimak, netaknuti. Prazni tanjuri potom takodjer - to mi je krajnje rijedak prizor u Nizozemskoj.
Sunce je upravo malo zaslo: signal s nebesa da je vrijeme da se vratim u Haag. Vec je 15:20 i ako ne krenem uskoro zapet cu u guzvama i onda cu umjesto pola sata naci se u autu na autocesti cijeli sat ili sat i po.
Vozeci nazad "plesao" u autu na sretno-sjetne zvuke Arto Lindsaya. Natrag u uredu proveo taman koliko je trebalo da s prijateljima popijem pice na terasi i pogasim opremu. I sretnem Ayina koji me pitao bih li s njim u WORM pogledati posljednji u nizu od cetiri tzv. orbitalna filmska programa koje je njegov prijatelj Paul spremio.
- Naravno! - rekoh, u novom WORM-u nakon preseljenja u prostor odmah pored stare povijesne Delfske luke u Rotterdamu jos nisam ni bio, iako mi je cijeli kraj dobro poznat nakon nedavnih potraga za stanom.
Ali, first things first. Prvo smo se ukotvili u haaskom Augustusu, gdje smo se uz nekoliko piva upoznali s Heom i Chetom (vidi prethodni post), dva mlada utjelovljenja onog najboljeg u Nizozemaca. He mi je podario sifru za wireless-internet u dragom mi mjestu, tako ga stvarno ucinivsi domom izvan doma za mene.
Novi WORM je fantastican! Za unutarnje uredjenje koristeni su reciklirani materijali i u prizemlju je sav namjestaj napravljen od automobilskih i kamionskih guma, rasparanih i preuredjenih u sasvim udobne klupe, stolove, CD playere, zvucnike, miks pultove. Sanitarni dio je odvojeni ali otvoren prostor s nekoliko kabina u bijeloj plastici u nizu, osvijetljenih izvana i uvezanih u metalnu resetku. Male "stanice" za pranje ruku: prenamijenjeni bijeli kanistri od 20-30 litara. Designerska grupa 2012 je za uredjenje zasluzeno dobilo nagradu.
Negdje drugdje bi si to pravo uzeo kao zasluzeno, no ovdje sam prvi puta pa sam ljubazno upitao tolerira li se moj dzokavac za konzumaciju unutra. Jawel. Leuk (zgodno)!
Na katu dizajn je manje upadljiv i zahvaljujuci drvenim klupama i stolovima kakve vidjamo po planinarskim domovima stimung skroz opusten i nepretenciozan. Dvije djevojke, Annemieke i Marielle, za miks pultom pustale su sjajno opicheni izbor mjuze, nepoznati izvoditelji poznatih hitova, Killing Me Softly Helge Schneidera je bio za rasplakat se od smijeha. Razgovarajuci s Annemieke poslije, po prvi puta mi se otkrila atrakcija Marilyn Monroe, u stvari Annemieke vise lici na Kim Basinger s kracom kosom. Definitely not my type, but who cares!? Zena DJ vec je atraktivna za sebe, a zene kao ove dvije, s takvim izborom mjuze, su fantasticne! Annemieke se intelekt zrcali u ocima, ona je jedna od onih rijetkih djevojaka s kojima se flirting odvija spontano. Gle, kak me zrcali? A cuj mene, kak sam je ogradio? Nase molekule su se raspomamile prije negoli mi je moglo i postat jasno sto se zbiva, to je prava kemija, hehehe...i Promatrao sam samog sebe i nju i uzivao.
U maloj kino dvorani odmah do, netom nakon mojeg dovrsenog thai jointa, Ayinov prijatelj Paul Overy stupio je mikrofonu i zapoceo s najavom programa. Cinio je to sramezljivo i otvoreno i smuseno... inzistirajuci na mikrofonu koji je njegovom glasu dodavao previse basova i tako ga cinio manje razumljivim. Prvo sam pozelio manje price, no osmisljenije, no onda sam ga i samog zapazio kao umjetnika, obzirnog i nesigurnost -- ne u svoj talent nego u prigodnost istog, ne zeli nikoga zamarati ali osjeca i svjestan je cistoce svoje strasti. Osvojio je publiku, krepki pljesak je to potvrdio. Gotovo da nije bilo lica bez nekog sasavog smijeska.
Prvo na programu veceri je bio dojmljivi film Bradleya Pittsa, dvostrukog diplomca aeronautickog inzinjeringa koji se posvetio proucavanju svemira i bestezinskih stanja. Snimio je na tisuce crno-bijelih fotografija, odabrao tek i upravo one koje pokazuju setaca kroz Amsterdam u (doslovno) bestezinskom stanju, oni 1/20 sekundni momenti kad nije ni na nebu ni na zemlji. S cestim fade-out zatamnjenjima film se gleda kao neki stroboskopski spektakl. Setnja je kroz Amsterdam naseg doba, ali vizualni stil cini ga bezvremenskim, neomedjeno "starim". Ponijelo me razmisljanje o svim trenucima bestezinskog stanja kojima tezim, makar mi tijelo svom tezinom ostajalo na zemlji. Dosezem ih cesce i dulje, ali daleko je to nirvanisticke levitacije istocnjackih fakira. Ipak, jos sam mlad! 
- Mjesec se svojata kao slijedeca kolonija zemaljska, ne vjerujte nikome tko vam drugacije, ustvrdio dr. James Kass iz europskog pandana NASA-e koji je svojim uvodom u drugi film uspjesno napravio prijelaz iz domene umjetnickog u domenu znanstvenog i brzo pokazao da sa strascu i posvecenosti koju ima, razlike zapravo i nema.. Govorio je kapsulama na zemlji u kojima su male grupe ljudi provele po 200 dana u simuliranim uvjetima na Mjesecu. "200 days and they ended up not living so peacefully... together." No shit.
- Sto je to na Mjesecu sto nas toliko opcinjava - upitao je.
- 1/6 sile teze? - netko je dobacio.
- Da, to cini setnje mnogo laksima. - odgovorio je. "No, ono sto je najfascinantnije jest pogled na Zemlju."
Za glavno jelo posluzen je film Timecheck (1969-71) Davida Halla. Na ekranu su se poceli nizati prizori velike romanticne ljepote, ubrzani oblaci u nekoj plavoj sepiji (?) preko uzburkalog krajolika, led i inje koje se siri kao fino izvezena lepezasta cipka, zenska silueta ispred prozora u sobi, u kontrasvjetlu, iza nje na ulici prodje nesto u crvenom, u velikom zrnu i desaturiranih ORWO boja. Auto-ceste, atmosferska buka, radio komunikacije, vidimo automobile u crnom profilu kako se natren ukazuju i odmah nestaju a ponad njih oblaci u brzom protoku, sjene im miluju zelene brezuljke prozete smedjim povrsinama, sunce ih umiva, ljubicasto, plavo, tmurno, prijeteci tamno plavo... Izgarajuce crveno nekog svemirskog tijela. Loop od radio-poruke astronauta dok prelaze u tamnu stranu mjeseca...
"We're beginning to go into darkness now... in fact, we're already there."
Iz zvucnika zvuci masine. Filmske, avionske... Pan Sonic. Svijetlo plavo i bijelo. Finska, Grcka, Izrael, Argentina. Prekrasni haiku momenti svakodnevni, dozivjeti ih u foto-galeriji je drugacije nego ovdje im pokloniti dostatno vrijeme da nas posve zavedu. Toliko obicnih momenata punih ljepote koji su oteti zaboravu. Uvijek ih ima, ali ih cesto propustimo zamijetiti. How humbling an experience. Covjek se osjeti toliko malenim u ovakim prilikama, kada osjeti velicinu i apsolutnu ljepotu dragog nam Planeta Zemlje (Good Planets Are Hard To Find!), a na njemu mi, sve zasebne planetice jedna do druge. "Hand over the Galaxy!"
- Nisam hrkao? pita Ayin prenuci iz svojeg snenog kljucanja na kraju projekcije. Covjek je svjeze zaljubljen i umoran, hehe.
U povratnoj voznji, nabio Azru i Ravno do dna. Cini se da konacno otkrivam tajnu zivota u Nizozemskoj, ali je jos nisam u stanju objasniti. U VISOKOM je letu ptitchitza bila te veceri. SVI ste bili sa mnom, jer ja sam bio s vama. Bio sam sretan. Sreca je najveci high. Sretan sam sto osjecam da sam drugaciji od drugih. It's almost a fair price to pay.
Love, love, love. E=MC2, G_d = love.
* Gezelligheid = opustenost, neopterecenost. Tajna uzasne razine usluga u Nizozemskoj. Jednom sam u nekom vodicu kroz Nizozemsku procitao da dok psujete konobara nakon sto vas ni nakon 15 minuta nije uopce ni registrirao, morate znati cijeniti kako je gezellig raditi na takvom mjestu...
|
