Toliko ljudi, a nigdje čovjeka
|
Što biste učinili da vidite usamljeno, prestrašeno dijete na ulici? Da li biste zastali, upitali zašto je samo,gdje su roditelji? Upravo je to bila tema eksperimenta provedenog ovih dana u Londonu, u jednom šoping centru. Dvije djevojčice, Uma 7godina i Maya 5, stajale su tako same sat vremena glumeći da su se izgubile. Prije samog početka snimanja, TV ekipa je provela anketu pitajući slučajne prolaznike isto pitanje - što biste ucinili? Naravno, svi ispitanici su izjavili da bi pomogli djetetu. Međutim, ono što se dogodilo iznenadilo je mnoge. Za vrijeme trajanja experimenta 619 ljudi je prošlo pored jednog ili drugog djeteta, a da se nitko nije niti osvrno, a kamoli stao. Čak je i majka s bebom u kolicima jednostavno zaobišla djevojcicu. 619 ljudi je nastavilo svojim putem ne obraćajući pažnju. Jedina osoba koja se zaustavila bila je žena u sedamdesetim godinama. Kratki isječak iz tog eksperimenta može se vidjeti u ovom videu. http://youtu.be/R5aIpUVAwZs Što ovo govori o nama kao ljudima? Da smo otuđene, okrutne, preokupirane kukavice koje nije briga ni za koga osim za sebe same? Da se bojimo da nas ne proglase pedofilima, u ovom slucaju? Možda od svega pomalo, ali prvenstveno naglašava da nas naše ponašanje u nepredviđenim situacijama može zaista neugodno iznenaditi i nadasve posramiti. Unatoč tome što smo duboko uvjereni da znamo kako bi se u nekoj određenoj situaciji ponijeli to uopće nije tako. Psiholozi taj fenomen nazivaju “ bystander effect". Prva studija na tu temu provedena je nakon ubojstva Catherine “Kitty” Genovese 1964. godine u New Yorku. Catherine je presreo muškarac na ulazu u njen stan i izbo je nožem. Poslije se ispostavilo da su mnogi stanari zgrade culi krikove i poziv u pomoć, ali nitko nije reagirao. Nekih pola sata nakon što je napadnuta, netko je ipak pozvao policiju, ali za Catherine je bilo prekasno. 50 godina poslije njenog ubojstva novine su prepune sličnih slučajeva. Djevojke su silovane po kućnim partijima, čaki i vlakovima, a da im nitko nije priskočio u pomoć. Parovi se svađaju ili tuku na ulici, bez da itko pokuša intervenirati. Čovjek doživi srčani udar, ali se pretpostavi da se isti napio i prilegao, pa ga se pusti na miru.  Godine istraživanja na tu temu dokazala su da što je grupa ljudi brojnija, to smo više skloniji prebaciti odgovornost sa sebe i prenijeti je na druge. Slijedimo princip: “Zašto bih ja bio prvi kad nas je toliko, valjda će netko drugi pomoći”. Okruženi velikom grupom nepoznatih ljudi, nastojimo pronaći smisao u onome što se događa i ako vidimo da ostali tu situaciju ignoriraju, vrlo je moguće da ćemo i sami slijediti taj primjer. Ljudi su također skloniji priskočiiti u pomoć onima za koje smatraju da pripadaju njihovoj grupi nego strancima.  Mnogi su znanstvenici uvjereni da je altruizam ili sklonost da pomognemo drugima usađena u naš DNK. Bezbrojni su primjeri onih koji su svojim herojskim postupcima spasili živote i pomogli u nevolji. Međutim, isto tako je dokazano da je vrlo teško prevazići “bystander effect”. I sama sam se u to uvjerila neki dan u vlaku. Pored mene je sjela djevojka i sakrila lice. Vrlo brzo sam shvatila da nešto nije u redu. Činilo mi se da plače, ali nisam bila sigurna. Provela sam nekoliko minuta sjedeći zbunjena i uznemirena, pogledavajući okolo. Da li itko vidi što se događa? Gospodin preko puta mene surfao je po svom mobitelu, potpuno zaokupljen svojim svijetom. Mladić pored njega je drijemao sa slušalicama na ušima. Tada sam primjetila gospođu koja je stajala i, poput mene, povremeno pogledavala djevojku. Napokon su nam se oči srele i shvatile da mislimo isto. Bez glasa, nadajući se da će uspjeti čitati s mojih usana, upitala sam je “da li plače?” Gospođa je potvrdno kimnula glavom. Dotakla sam djevojku po ramenu, pitala da li je OK i da li joj mogu ikako pomoći? Ona me onako zaplakana pogledala i rekla: Hvala, dobro sam, samo sam primila lošu vijest. Mogu zamoliti papirnatu maramicu?” Poslije, razmišljajuci o tome što se dogodilo, shvatila sam kako sam se i sama našla u situaciji u kojoj sam mogla birati da li ću pasti pod utjecaj bystander effecta ili ne. Na trenutak sam se dvoumila da li da nastavim čitati svoju knjigu i pravim se kao da ništa ne primjećujem. Tako bi bilo najlakše. Istovremeno, tražila sam potvrdu nekoga tko prolazi kroz istu dilemu, preispitujući savijest koju je nemoguće ignorirati. Nekakvo prešutno savezništvo s nekim tko je primjetio ono što i ja bilo je dovoljno da se obratim djevojci i ne razmišljam o tome da li će me ona opsovati, uvrijediti, reći da gledam svoja posla i tako me javno osramotiti, ili će biti zahvalna na ponuđenoj pomoći. Ponekad ono sto se čini ljudski i ispravno nije lako učiniti sam. U mnoštvu ljudi netko uvijek misli isto kao i mi. Samo ga treba pronaći, ne misliti na posljedice i pomoći. Ja naravno nisam napravila ništa značajno, nisam spasila nečiji život niti pomogla da se netko osjeća puno bolje. Samo sam dala papirnatu maramicu nekome kome je tog trenutka ona trebala. Ipak,ma kako to patetično zvučalo, osjecala sam se kao čovjek. I to je najbolje što mi se moglo dogoditi. Oznake: psihologija |
