Gledala sam na televiziji
 Sasvim je normalna rečenica „idem gledati televiziju.“. Ili „slušati radio“. Podrazumijeva se da kada netko gleda televiziju, gleda neki film ili čita informacije s teleteksta, da se služi svojim osjetilom vida. Ništa neobično zar ne?
Ali možda kad malo bolje razmislimo nekima i nije.
Naime, postoje osobe koje su slijepe ili visoko slabovidne i slika na televizijskom ekranu ne znači im mnogo. Dakle, za takvu se osobu ne bi moglo reći da "gleda televiziju".
E sad, ako osoba ne vidi kako onda ona gleda tv?
Sam pojam „gledanje televizije“ ostaje u normalnoj upotrebi i nije ga uopće potrebno zamijeniti u našem svakodnevnom razgovoru. Vrlo često ćete čuti kada se dvije slijepe osobe razilaze, kažu si "vidimo se". To je uobičajena fraza koja više znači ponovni susret nego što doslovno znači.
Isto tako uobičajena je fraza "gledanje televizije". Kako inače, tako i kod slijepih osoba sasvim je normalno reći „idem gledati dnevnik.“. Slijepe osobe ne vide sliku na ekranu, ipak samo slušaju, ali društveno je prihvaćen pojam "gledati televiziju", a ne slušati.
Pošto i sama ne vidim u mnogim sam se slučajevima susrela s raznim reakcijama na to da "gledam televiziju". Mnogi me pitaju „Kako?“. Jednostavno, kao što sam rekla, ne možete slušati sliku ili gledati ton - a ipak se "gleda televizija". Ipak smo mi slijepe osobe navikle živjeti s tim iznimno važnim nedostatkom izvora informacija - vidjeti sliku, jer kaže se da slika govori tisuću riječi.
Vid je dominantni izvor informacija za svakog čovjeka, najlakše je prihvatljiv, jednostavan i razumljiv je i zbog toga se danas ljudi potpuno oslanjaju na vid, dok su zanemarili ostala osjetila. Vrlo je važan i sluh, dok su prepoznavanja po okusu ili mirisu gotovo pa i nestala. U svakodnevnom životu ljudi odmah posežu za svijećom kao izvorom svjetlosti čim nestane struje jer se ne snalaze u mraku. Ali nama osobama koje ne vidimo to nije problem. Tijekom svoga odrastanja i školovanja naučili smo kako barem djelomično nadoknaditi taj važan izvor informacija.
Zato ću u ovom postu pokušati približiti način na koji slijepe osobe nadomješćuju drugim osjetilima ili drugim izvorima informacija svoj nedostatak vida, pa onda i način kako slijepe osobe "gledaju televiziju".
„Gledanje bez vida“
Od rođenja nisam bila slijepa, slabovidnost se kasnije pojavila i sve je više napredovala do današnje situacije kada sam gotovo pa i potpuno slijepa. Kao malo dijete sam vidjela i u djetinjstvu sam se kao i svi služila vidom. Početak školovanja bio je kao i kod svih. Međutim, tijekom života vid je opadao (sužavanje vidnog polja) i s vremenom na vrijeme služila sam se više ostalim osjetilima - sluhom i opipom.
To i nije bio neki problem. I dalje sam čitala kao i svi samo uz pomoć braillevog pisma služeći se opipom. Normalno sam se kretala samo sam pri prelasku zebre više sluhom provjeravala mogu li preći cestu, a ne kao i prije vidom.
Ono što je specifično, morala sam, a i sada mi je to osnov kretanja, pamtiti svaki korak, svaku prepreku, postavljenu stepenicu, znak, ogradu, pamtiti čak i po mirisima stabala gdje se trenutno nalazim i tu je velika razlika od videćih osoba. One jednostavno vide gdje su.
Ali koliko god je kretanje postalo savladivo, pogotovo sada kada imam psa vodiča, tako je i nastajao problem sa sve većom vizualizacijom informacija, odnosno informiranja. I ne samo kod informiranja, već i u svakodnevnom životu sve je više i više vizualiziranih znakova, uputa, upozorenja - npr. semafori, putokazi, plakati, oznake na cesti itd. Sve više i više je vizualnih sadržaja u novinama - više je slika nego teksta, a i tekst se vizualno razlikuje jer su neke važnije informacije vizualno istaknutije. I na samoj televiziji, koja je sama po sebi vizualan medij, udio vizualnog je sve veći i veči. Pa se postavlja pitanje - kako pratiti televizijski program? Kako nastaviti pratiti sve emisije koje sam uvijek rado pratila?
U početku bilo je teško pratiti sve veće promjene ka sve većoj vizualizaciji. U mnogim stranim serijama na dnu ekrana nalazi se prijevod. To ja nisam mogla čitati. Kadkad se netko iz obitelji našao i čitao mi, i tako bi nesmetano pratila seriju. A ja sam pamtila način izgovora, boju glasa, način i zvukove kada hoda, pa čak i glasnoću pojedinog glumca i tako si stvarala sliku o čemu se radi, ali i svoju sliku kakav je tko. Čak sam si i zamišljala kako tko izgleda. Ali to mi je postalo dosta zamorno. Kada bih izgubila slijed, teško bi mi bilo ponovno uhvatiti radnju ili tijek razgovora.
Počela sam više birati i pratiti domaći program. Kvizovi, razne kulturne emisije, vijesti, dnevnici, dokumentarci i sl. Ali, na žalost, nema toga dovoljno ili ga nema u vrijeme kada je stignem gledati televiziju. S vremenom čovjeku dosadi pratiti odnosno gledati jedno te isto. Jer i u domaćim serijama zna se dogoditi da je neka scena bez razgovora, da se nešto bitno za radnju odvija u tišini. Najčešće je to nešto vrlo važno. Na primjer, ne mogu vidjeti izraz lica, ne mogu vidjeti neke kretnje koje glumci međusobno pokazuju, a važne su za praćenje tijeka radnje. Posebno je nezgodno kada su strani filmovi sinkronizirani pa je nasnimljen samo govor, dok ostalih zvukova skoro pa i neme, te se ne može pratiti gdje se radnja događa - u stanu, na ulici, u tramvaju, jedino što se čuje je razgovor. Zbog toga kadkad ne razumijem sve ni u takvim filmovima, ali ni u domaćim serijama. Ali imam i za to rješenje! Uvijek se ima nekoga pitati.
Što se tiče pak kvizova, tu, mislim, nema previše zakinutosti. Postoji voditelj koji postavlja pitanja, kandidat koji odgovara u nekom vremenu i u pravilu se čuje kako vrijeme protiče. Tako da bez poteškoća pratim većinu kvizova, a posebno mi je jednostavan za praćenje kviz "Najslabija karika". Ima u nekima nekih vizualnih zadataka, ali voditelj se često potrudi sve objasniti, pa si i ja mogu stvoriti sliku. Mnogi su kvizovi dosta poučni - bilo da provjeravam svoje opće znanje ili učim nešto novo. Mnoge slijepe osobe redovito prate kvizove. A ako voditelj nešto ne objasni ima mi tko objasniti.
Ipak, moram priznati nekad mi i nije jednostavno pratiti odnosno gledati televiziju. Jer ima toga na televiziji što se jednostavno mora vidjeti. Postoje dokumentarci o ljepotama, o građevinama, putopisne emisije, o prirodnim ljepotama, ili o umjetnosti - slikarstvu, kiparstvu, plesu - o stvarima koje jednostavno treba vidjeti i koje se može prikazati i shvatiti samo preko vizualnosti.
Kod osobe koja je vidjela, i kasnije izgubila vid, kao što je slučaj kod mene, to je nekad lakše savladiv problem, jer sam neke stvari vidjela i prije i znam kako izgledaju, ali postoji i nešto što i nisam vidjela pa ne znam kako izgleda. Tu mi je onda nešto interesantnije.
Imam mnogo prijatelja koji su slijepi od rođenja i često ih znam pitati kako oni sebi nešto doživljavaju. Kako oni sebi nešto zamišljaju. Jasno mi je kako znaju kako izgleda čovjek jer postoje lutke, mogu opipati svoju majku, brata ili prijateljicu, ali npr. kako izgleda neka građevina, neka crkva, neka umjetnička slika? Znaju kako crkva općenito izgleda, ali nisu sve iste. Ima raznih razdoblja u kojima su građene. Boja igra vrlo važnu ulogu u ljepoti neke građevine. To nekad i mene muči. Bez obzira što se sve može pitati, sve se može opisati ili npr. u nekim muzejima i opipati, ali ipak nije to ono pravo. Tu je jednostavno vid neizbježno osjetilo kojeg mi nemamo.
Kod praćenja televizijskog programa, jedino s čime mi možemo nadoknaditi nedostatak vizualne informacije je audio informacija. Ipak, preko televizije ne možemo dočarati miris nekog cvijeta, dok osobe koje vide, vrlo lako na glumcu mogu shvatiti miriše li cvijet ili ne. Međutim, audio informacija - jednostavnije rečeno zvuk kod televizije nije u potpunosti dovoljan da nadoknadi sve nužne informacije koje se dobiju i gledanjem i slušanjem televizijskog programa.
I bez obzira što slijepe osobe imaju vrlo razvijena ostala osjetila kojima im pomažu u primanju informacija - prvenstveno opip i sluh, pa zatim miris, a možda i okus, sva ta dodatna osjetila ipak ne pomažu u "gledanju televizije". Kod gledanja televizije moramo se osloniti samo na slušanje, ili eventualnu pomoć nekoga drugoga koji će opet govorom, dakle audio informacijom samo dopuniti ono što smo čuli s ekrana. Nije lako samo nešto slušati, a kada zna se da je to nešto vizualno. Kako to slijepe osobe doživljavaju teško je reći jer to svatko radi na svoj način.
I sama znam da nije jednostavno biti pred ekranom televizije i samo slušati što se događa. Ja, kao što sam na početku rekla, prije sam vidjela i imam naviku gledanja. To je nekad dosta smiješno jer gledam, a ne vidim. To ne mogu objasniti jednostavno to je navika. Moji prijatelji koji su od rođenja slijepi mogu bez proglema raditi za kompjutorom, a da im je ekran isključen ili mogu gledati televiziju i kad im je televizijski ekran okrenut na drugu stranu. Ja to jednostavno ne mogu. Možda zvuči glupo, ali to je sve stvar navike. Zato ponekad izgleda smiješno jer se zna da ne vidim. Ali prijatelji su to kod mene prihvatili. Nije jednostavno izgubiti vid tijekom života i najednom prestati koristiti to osjetilo i početi se više oslanjati na ostala osjetila - sluh ili opip.
Stoga radio igra znatno veću ulogu u životu slijepih osoba. Nekako sam sama više sklona pratiti program na radiju jer znam da ne propuštam ništa. Mnogi voditelji u radio emisijama daju potpunije informacije pa si slijepe osobe, ali i osobe koje vide - mogu stvoriti potpuniju sliku. Vrlo je ilustrativan primjer prijenosa nogometne ili neke druge utakmice kada to čini reporter na televiziji, ili kada to čini radijski reporter. Na televiziji reporter katkada spomene ime nogometaša, dok radijski reporter opisuje sve radnje, dodavanja, kuda je lopta otišla, je li odskočila, je pala blizu ili daleko, sve u svemu daju kompletnu informaciju iz koje je onda znatno lakše tvoriti sliku što se događa. I kod ostalih emisija, sve je podređeno da se putem audio informacija kod slušatelja stvori slika nekog događaja.
Jednostavno zbog svega toga nama je slijepima radio zanimljiviji.
Kao i na tv-u i na radiju postoje vijesti, kronike dana i ostale informativne emisije. Znači, slijepa osoba nije informativno zakinuta.
Ali opet ne može se čovjek osloniti samo na jedno ako mu je u ponudi i više načina primanja informacija. Televizija zato i dalje ostaje u našoj uporabi bez obzira što ne vidimo. U posljednje vrijeme primjećujem da se dosta događaja na televiziju prikazuju kroz priču neke osobe. Pa kada se govori o problemima na selu - prikaže se njegov dan na selu, porazgovara se s njime, voditelj doda neki komentar i tu se onda posebno istakne problem o kojem se željelo govoriti. Isto je tako i o mnogo drugih tema iz našeg života. Priče se personaliziraju, ispričaju se, prokomentiraju i na kraju se naglasi na što se je u stvari željelo skrenuti pažnja. Takva vrsta informacije puno je pogodnija i sadržajnija za nas slijepe osobe.
I opet ću se vratiti na početak ove moje priče i jednostavno se može zaključiti: Teško je odgovoriti na pitanje kako ja gledam televiziju.
Nije jednostavno. Gledam kao i svi ostali, mislim. Ali kako to ostali čine, nije mi bilo prije u potpunosti poznato. Zato sam malo preispitala svoje prijatelje koji imaju isti problem vida i zapisala si njihove izjave.
Većina mojih prijatelja slaže se sa mnom da im je normalno gledati televizijski program bez obzira na to što ne vide. Većina njih također se uglavnom oslanja na domaći program, prate domaće serije, vijesti, kulturne emisije i slično. Ipak, nije im to dovoljno. Npr. prijateljima koji prate sport dosta je teško pratiti nogometnu utakmicu na televiziji, jer se sve treba vidjeti. Što je neki igrač napravio da je kažnjen ili zašto je sudac udaljio igrača. Spomenula sam prije, na radiju takvih problema nema.
Komentatori prikazuju što se zbiva na terenu, ali kadkad i ne stignu sve objasniti, a to što objašnjavaju, ne objašnjavaju na način da to govore nekoj slijepoj osobi već to rade kako bi samo dodatno pojasnili ili dodali kakvu informaciju na ono što se vidi.
Ono što nam u svakom slučaju upotpunjuje naš svijet informacija su osobna računala i internet, preko kojih, uz posebne govorne programe možemo dopuniti sve nužne informacije.
Možda je pravi odgovor na pitanje - kako ja gledam televiziju, u stvari odgovor da je slušam, a sve ostale informacije nadoknađujem preko radija ili interneta - također slušanjem.
I da zaključim:
Nije jednostavno objasniti kako slijepa osoba prati program na televiziji. Mi bi smo to rekli „jednostavno kao i svi ostali“. Ali ljudima i dalje to nije jasno.
Vid je osjetilo bez kojeg se ne može. Ili, ipak možda se i može, ali vrlo je teško. Ipak, slijepa osoba prati televizijski program. Naravno, ne može se sve baš pratiti, ali prilagođavamo se programu, biramo program, nadopunjujemo si informacije preko drugih medija ili jednostavno tražimo pomoć prijatelja, obitelji, suradnika.
Što se moga praćenja televizije tiče, oslanjam se jednostavno na domaći program. Kadkad pogledam neki strani film, ali uz pomoć prijatelja ili roditelja. Sama uviđam da mi to nije prezanimljivo, tako da i ne gledam previše filmove.
Unatoč svemu, kod slijepih televizija i dalje ostaje kao jedan od važnih izvora informacija, novih znanja ili razonode.
Vidimo se uskoro, zar ne?
|
