Dok su mi djeca bila mala svaki novi crtić koji smo posuđivali iz videoteke gledali smo zajedno,kao u kinu...Pekli smo kokice pripremili hektolitre tekućine i film vraćali milion puta na početak...Mi nismo gledali isprazne priče o snjeguljici ili nekim princezama...Ne mi smo gledali istinite priče pretočene u animaciju...Kao npr:Balto...Divan crtić o psu koji je saonicama dovezao lijek za puno selo bolesne djece...Dirljivo do bola...Svi smo plakali na kraju bez obzira koliko puta gledali iznova...Pa onda Anastazija...Crtić o jedinoj preživjeloj nasljednici Romanivih...Opet suze...Pa Arthur ...Djeca spašavaju Arthurov ukraden mač.. Potoci...Kralj lavova...o tome se nema što reći...
Bilo je to vrijeme za pamćenje jer je provedeno sa djecom u pravom obiteljskom ozračju...Voljeli smo se družiti i pričati o pogledanom filmu i povezivali s tim i stvarni život...O kakve li su komentare samo znali reći...onako mali... No sad su svi odrasli i imaju svoj život i često u nekim raspravama ubace neku od rečenica iz tih davnih crtića i svaka rasprava završi sa osmjehom...

Onda se sjetim i ja mojoj šefici izbiflati dio iz kralja lavova kad mi kaže da moram nešto odraditi...Kraljevsko je moje biće ...leđa me bole znaš?Onda se i tu nasmijemo...Ona zna da ću ja to sve odraditi ali mala dosjetka razbije rutinu...

A nekad dok sam bila mlađa zamislite voljela sam čitati knjige...
Jedina koju sam čitala dok joj stranice nisu počele otpadati i dok je nisam izgubila u ratu je knjiga Alex Haley Korijeni...
Predivna knjiga po kojoj je snimljena i serija koju sam sa svim babama iz sela gledala jedino ja kao predstavnik djece...Dok su ostala djeca izvodila raznorazne nepodopštine ja sam buljila u Korijene...Piščev predak Kunta Kinte je otet u Africi da bi u Americi bio rob...
Iz te knjige se sjećam samo pitanja za koje ne znam tko je kome postavio ali zapamtila sam ga :Što si se objesio kao poriluk na mjesečini?
I tu rečenicu često koristim...

Hoću reći da svi ti crtići,filmovi,knjige,sve nas to odmalena uči o životu...Što nas čeka..Kako je nekome bilo i kako i nama može biti...Kao da nas upozoravaju...Ja recimo nisam ništa naučila...Nisam uopće bila spremna na prava sranja u životu..Nisam baš ni roditelje nešto slušala što bi značilo da nisam bila zlatno dijete,tukla sam sve u ulici...
Uvijek sam hodala po rubovima i premda nikad nisam pala da se nisam mogla dići a bilo je svakojakih padova...Uvijek sam se dočekala na noge...

A onda sam odrasla naglo...Doživjela svakakva sranja...
Izmicali mi se rubovi pod nogama a ja bijesno za njima...Kuda bi vi...Ne može to tako...
Ali može...prešla sam ih...Upala sam u začarani krug nesvjesne svjesnosti i bauljala u mjestu...

No kako rekoše u Baltu :Krugovi su dobra stvar-oni kruže...tako sam i ja malo kružila dok mi se nije zavrtilo u glavi pa sam se vratila na rubove...Izazovnije je.
Hodam po rubovima...
Adrenalin radi svoje i tjera me dalje...
I ja uživam...