Hoćeš Pusu?

Dugo me nije bilo u Blogosferi, u tom beskrajnom svemiru riječi.
A nedostajalo mi je, znate, biti dio toga, povući se u svoju ljušturu i promatrati samo svoj svijet. Kasnije o tome pisati.
Nije da takvih momenata nema, ima ih, ali kao da su van mog dosega. Ili su ostala nezapisana. Samo urezana u podsvijest i čekaju pravi moment da se otkriju.

Nisam mislila pisati o smislu života jer ionako svatko od nas posjeduje svoj vlastiti smisao, samo njemu važan i dragocjen.
Danas bi pisala o samom Životu, onakvom kakvom ga ja vidim. Jer, opet, svatko od nas ima neku svoju viziju života i životnih prioriteta.

Puno se toga dogodilo u ovih, još uvijek mi je teško povjerovati, godinu i devet mjeseci.
Klinci rastu, bolje reći odrastaju, i sve su više "svoji". Ponekad se teško pomiriti s tim, no to je dio odrastanja, dio njihovog i mog života. I to baš tako i treba biti.
Dragi i ja živimo život, neki puta je lakše, neki puta teže. Volimo se puno i sada je sve jasnije da su nam se životi isprepleli u smislenom i neizbježnom trenutku i da to baš tako treba biti.

U siječnju nam je u život, nakon dugo, dugo godina čekanja i maštanja, ušla "prinova", ali ne ona kmečava, drečava i punih pelena, nego jedna lajava i repomašeća i skačuća sreća.
To je bio moj san još od najranijeg djetinjstva. San koji se materijalizirao 08.01. u beskrajno veselje i sreću.
Nazvali smo ju Jazz, a o njoj ću nešto više pisati drugom prilikom.

U lipnju je Mika, naš jedanaestogodišnji mačak pokupljen iz Dumovca nakon smrti moje prijateljice prije tri godine, obolio od dijabetesa.
Bio je to svojevrstan šok za nas posebno zato što se već s jednim dijabetesom borimo dvije godine. Ali onim ljudskim.
Morali smo naučiti vaditi krv mačku i davati mu inzulin dva puta dnevno. Osigurati mu kvalitetnu medicinsku dijabetičku hranu, šprice, igle, glukometar i trakice.
A to su sve stavke koje koštaju ponekad čak i tisuću kuna mjesečno.

Prije dva tjedna u naš je život ušla i kujica koju je njen vlasnik ostavio na cesti. Vjerojatno još jedna žrtva ljudskog iživljavanja i nemara. Jer lakše je "ostaviti, okrenuti glavu i zaboraviti" nego se pobrinuti za biće koje ionako ovisi o ljudskoj volji i kojem su šanse za preživljavanje na cesti ravne nuli.
Jedino što joj je ostalo od njenog vlasnika bio je ulegnuti trag od ogrlice na njenoj dlaci na vratu. Nije imala niti čip, što bi po zakonu psić njene dobi već trebao imati i što bi, po nekom zakonu na papairu, trebalo biti kažnjivo.
Ta je hrvatska stvarnost vrlo popularna među našim sugrađanima, a posebno u ljetnim mjesecima kada se neodgovorni pojedinci na ovakve načine rješavaju svojih "ljubimaca".

Ali to je ionako stara priča za koju malo tko mari, a najmanje oni koji predstavljaju nekakvu vlast i koji bi od nemarnih, neodgovornih i zlih (jer što je netko tko ostavi maleno biće na cesti da umire nego zao?) mogli dobro popuniti gradski proračun.
Umjesto toga, financiraju se šinteraji koji nakon 60 dana, ukoliko nitko ne udomi psa, istoga "eutanaziraju". Eutanazija bi trebala biti human i bezbolan način kojim se skrati muka vrlo bolesnoj životinji, a nikako ne zdravoj i nerijetko vrlo mladoj životinji. Da ta "eutanazija" ne da nije humana nego je vrlo često brutalna i za životinju bolna, također je već stara priča, no ne želim sada gaditi cijeli ovaj post time.
Jer ovo bi trebao biti tekst o životu, a ne o smrti.

Svaki dan, tamo negdje oko pet poslijepodne, na vratima stana me dočekaju dva mašuća repa i šećerni mačak koji već zna da uvijek nakon pikanja uha slijedi klopa, pa stpljivo čeka da mu, po ne znam koji put, probušim uho iglom.
Dok on tako jede, njih dvije ga čuvaju. Zapravo čuvaju njegovu klopu, ali bolje zvuči da čuvaju njega. Sve što Mika ne pojede ostat će njima.

Pogledam u tu svoju mini Noinu arku i sretna sam da sam jedna od njih, jedna od onih koja ih možda ne razumije, ali to pokušava.
Da sam jedna, uz mog Dragog, od onih koji ne okreću glavu, koji ne ostavljaju svoje četveronožne članove obitelji jer su bolesni i jer to košta i jedna od onih koja niti ove godine neće otići na more, ali za to niti ne mari.
Posebno sam sretna jer moja djeca izrastaju u ljude koja znaju što je empatija, briga i zato što znaju cijeniti svačiji život.

Meni je sasvim jasno da se Pusa, tako smo nazvali malenu pseću dušu, nije na našem životnom putu našla slučajno, jer u slučajnosti sam odavno prestala vjerovati.
No ona na tom putu ne može ostati. Ostati će u mom srcu zauvijek, ali ne može ostati u mom domu.
Zbog Jazz, zbog Mike, zbog još dvije mačke i još mnogo toga ovdje nenavedenoga.
Voljela bi da može, ali...

Zato joj tražim dobar dom, ljude koji ju nikada neće napustiti ili ju svjesno dovesti u tešku situaciju, dom u kojem će biti nečija mala pseća princeza i u kojem će spavati na mekanim jastucima i sanjati svoje pseće snove, gdje će živjeti dug i sretan život.
Pusa se slaže sa svima: ljudima, ostalim psima, macama te malim i velikim bebama. Ona je jedna ljupka, sretna, zahvalna i dobra pseća duša, potpuno nenametljiva i vjerna svom Čovjeku.

Udomljuje se na br.telefona 091/445 67 37

Oznake: napuštene životinje, pas, azil, prijatelj