Mit o baki

Već sam pisala o svom djedu.
Umro je početkom lipnja ove godine. Pisala sam da nisam bila previše vezana za njega, ali je on ipak do smrti nosio moju sliku u novčaniku. Samo ponekad se sjetim da ga više nema. Samo ponekad pogledam u galeriju fotografija u svom mobitelu i u mnoštvu
dragih lica ugledam i njegov lik.

O svojoj baki ne mogu pisati jer je nemam. Postoji žena, biće, individua, osoba koja je rodila moju majku, ali ona nije moja baka. Bake su dobre, drage ženice koje vole svoju djecu, ali iznad svih vole svoju unučad. Tako su barem opisane u knjigama, opjevane u pjesmama i tako pričaju o njima. Baka je svetica. Bake peku kolače i pletu svojim unucima i unukama lijepe pulovere. Na slikama su prikazane kako sjede u naslonjaču, noge su im prekrivene lijepom kariranom dekom, a u krilu im leži mačka. Zadovoljno se ljuljaju dok oko njih na podu sjede unučići.
To je slika bake kakvu sam zamišljala kao dijete.
S vremenom ta je slika izblijedila, a baka je iz svetice pretvorena u mit.

Tu ženu nazivali smo bakom, no ta joj je tituala nametnuta već samim našim rođenjem. Ona ju je prihvatila jer je mislila da može biti baka, da je dostojna tog naziva i zato jer se to od nje očekivalo, a mi smo ju prihvatili jer smo htjeli imati baku.
Ali nije ona znala da se baka ne postaje preko noći i nečijim rođenjem. Da bi se postala baka, prvo se treba biti - majka.

Ne volim zadržavati crno-bijele fotografije svoje prošlosti, draže su mi one išarane veselim, vedrim i toplim bojama.
Takve slike pamtim i zbog njih mogu reći:"ja sam sretna osoba".
Takvi me i ljudi privlače; nasmijani, vedri, veseli...
One druge, vječne mrgude, nesretne, patetičare koji stalno jadikuju nad svojom sudbinom, izbjegavam. Ne želim ih u svojoj blizini. Nisu dobrodošli.

Jedna od njih je i ona.
Zbog nje neke slike nikada ne mogu biti izbrisane.
Ne mogu a da se ne sjetim onih teških riječi koje mi je svakodnevno govorila o mojoj majci, o svom dijetetu.
Ne mogu a da se ne sjetim domaćih trešanja koje nam je branila jesti jer ih je naumila prodati. A mi smo samo bili djeca.
Ne mogu a da se ne sjetim kada me zaključavala u sobu i branila mi da se idem igrati.
Branila mi je da čokoladu podijelim s prijateljima. Govorila je:"Tebi sam kupila tu čokoladu, pojedi ju sama". Ali ja bih joj odgovorila:"Ako si ju meni kupila onda je moja i ja ju mogu podijeliti s kim me volja".

Branila nam je da budemo sretni - i mama, i brat i ja.
Željela je da svi budemo nesretni poput nje. Da svi skupa sjedimo u mračnoj sobi sjećanja, pretumbavamo po crno-bijelim fotografijama i oplakujemo vlastite živote koje ne bismo živjeli.
To je uspjela napraviti samo djedu. Oduzela mu je snove, kistove i boje. Zabranila mu je da bude ono što je - da bude On.
A on joj se s lakoćom predao. I tada je umro prvi puta.

Samo povremeno se sjetim da djed sada spava negdje drugdje, a da baku nikada nisam ni imala.
Ali zato imam život i sve što s njim dolazi - i crno-bijele fotografije, ali i puno više onih u boji.
I da sam sretna osoba.