Prvo bla, bla, a onda malo o glini

Siječanj je iza nas (barem u ovoj godini). Iako nije ništa duži od ožujka ili listopada, on ima neku svoju posebnu dužinu.
Za mnoge je siječanj kao bojno polje nakon bitke, samo što se ne broje mrtvi (srećom) nego se prebire po novčaniku...ili kontu. Kako kome.
Za nas kojima je svaki mjesec siječanj u financijskom smislu, to baš i nije neki veliki šok.
Šok bi nam, vjerojatno, bio da dobimo neku veću svotu novaca ili nasljedstvo od bogatog strica iz Amerike, ali ja se takvom šoku ne bi protivila. Nimalo. Ma kakvi.

Da ne bi ispalo da je Siječanj neki negativan lik, ima on i svojih vrlina.
Osim što je to prvi cijeli mjesec u kojem svakim danom Sunce kasnije zalazi, u mom životu to je i mjesec rođendana posebnih
i dragih ljudi. Posebno ove godine. Ne želim reći da su mi ostali ljudi i njihovi rođendani manje dragi ili važni, nego samo
želim naglasiti vrline gosp.Siječnja koji se ionako već teško nosi sa titulom godišnjeg dosadnjakovića.

A što ga drobim...

Idemo na stvar.
Zapravo ću se zadržati još malo na siječnju 2011.
Otvorio mi je neka nova vrata. Točnije, odškrinuo ih je. Ponudio mi je da uđem i da istražim što je iza njih.
I prštao je od pozitive i vrištao od dobrote, cerekao se od srca, ulijevao mi nadu i gurao me naprijed.
Upoznao me sa nekim novim ljudima spletom čudnih okolnosti. Toga me dana podsjetio da ništa nije slućajno, tj. da se sve
događa s razlogom.
Jednom mi je čak dao priliku da odem na razgovor za posao, ali netko je bio bolji od mene. I neka je.
I neka mu je sa srećom. Pa sam se i drugi puta sjetila one rečenice:"Ništa nije slućajno".
Šapnuo mi je i radosnu vijest da je jedno moje djelo usrećilo nekoga i tim činom moje je djelo postalo Dobro Djelo.
Ta me vijest usrećila. I bila sam si sva važna i nasmijana. I zbog tog Nekog Sretnog i ostale sam grlila...a zapravo sam ih,
ne shvačajući to tada, grlila radi same sebe. Jer dobro je dijelo bilo u meni.

Istražujući tako iza vrata, došla sam i do djevojke indijanskoga imena Ona Koja Ima Peć. Govorimo o peći za glinu, naravno.
I to me motiviralo da stvaram. Opet. Ponovo. Ovaj puta bez akrilnih boja i drva. Bez stakalca i čavlića. Bez...
Samo ruke i komad te divne, plemenite zemlje. Tako mekane, mirišljave i podatne. Tako opuštajuće i...antistresne.
Ljekovite, bajkovite, silovite. Gotovo pričljive, sasvim sigurno raspjevane. Mudre, pametne, optimistične. Tako crvene, tako bijele, tako crne, zelene, žute, plave... Gnjecave i tvrde, raspucane i u prahu. Slatke, slane, četvrtaste, okruglaste.

I sada dok ovo pišem, moja glina čeka svoje prvo paljenje. Svojih tisuću stupnjeva od kojih će postati - keramika.