...in patria sua

14.09.2020., ponedjeljak

Zemljaci i Zemaljci

Štef je išao brati vrganje. Bila je subota i Štef je pomalo nervozno predosjećao da neće biti sam u šumama koje je mislio obići, a vjerojatno ni prvi. Nakon oko sat vremena solidne berbe slutnja se počela ostvarivati. Stotinjak metara ispred njega čulo se nekakvo šuškanje u grmlju. Zvuk je bio preglasan i preredovit za vjetar ili male životinje, tako da je preostalo samo još pitanje tko je to. Ubrzo je iz grmlja izronila čupava i lagano prosijeda Ivekova glava.
- Aj, bar je neko naš - mislio je Štef u sebi - Gmajniščance ne bi štel videti v ovi šumi.

***

Na božićnom domjenku bila je poveća gomilica ljudi, mahom s posla i uglavnom nedovoljno poznatih. Ivor se, što zbog urođene asocijalnosti, što jer je tu radio nepuna tri tjedna, stisnuo u neki kut držeći čašu i oprezno pogledavajući stol s jestvinama, u očekivanju da se otvori neka rupa pa da ugrabi svoj dio. U nekom času rupa se pojavila i Ivor je tiho kliznuo prema stolu, u glavi odrađujući optimalnu strategiju za to da u minimalnom broju koraka i u minimalnom vremenu skupi sve što ga zanima i opet se sakrije u svoj kut. Dok je na svoj tanjur prebacivao nekakve okruglice u sosu, iz fokusa ga prene neki praskavi glas:
- Ej! Ti si novi?
- Da, radim od prvog prosinca.
- A odakle si?
- Iz Žerjavinca. To je selo blizu...
- O, pa ti si naš!
Ostatak razgovora utrošio se na mikrolociranje.

***

Zajednički izlazak s ekipom iz labosa u nekom se času pretvorio u masovno okupljanje ljudi sa sveučilišta. Vesela i glasna družina okupirala je gotovo polovicu pivnice, a, iako se čuo mahom engleski jezik, naglasci i lica pokrivali su velik dio svijeta. U nekom času jedna se manja grupica ipak prebacila na zajednički jezik, što se iz šire okoline moglo prepoznati i po nešto dubljim tonovima kojima su govorili. Nakon petnaestak minuta živog razgovora grupicu je prenula upadica:
- Ej, pa vi ste naši! Odakle ste točno?
Razgovor se nastavio na istom jeziku, uz mikrolociranje prvo po državama, a potom i po gradovima ili selima.

***

Dok je čekao pripajanje šatla koji će ga spustiti na koloniju Jupiter One, Štefek je kratio vrijeme računajući napamet kvadrate i kubove troznamenkastih brojeva. U ovoj ranoj fazi kolonizacije prelazni prostori nisu imali ništa zanimljivo i sve što se moglo raditi bilo je čekanje. Srećom, čekanje nije potrajalo preko petnaestak minuta pa su Štefek i ostali kolonizatori ubrzo krenuli prema šatlu. Kad su se svi putnici ukrcali i pokopčali sigurnosne pojaseve, prošlo je još nekoliko minuta za provjere, a onda se šatl uz glasno škljocanje i nešto tišu huku motorâ odvojio od broda te polako krenuo prema koloniji.
Unutar šatla moglo se skinuti kacige jer je kabina imala sigurnosni sistem za zadržavanje i regeneraciju zraka, tako da su se putnici sad mogli čuti i vidjeti bez elektronike. Ipak, svi su standardno koristili sintetizatore glasa, tako da ne moraju misliti na kojem će jeziku govoriti.
- Odakle si ti? - obrati se Štefeku jedan od troje suputnika u neposrednoj blizini?
- Zemlja. - odgovori Štefek ne znajući koliko bi precizan trebao biti.
- O, pa ti si naš! - razveseli se suputnik - Ja sam iz Australije, Ahmed je iz Afrike, a Mormé je s Marsa, ali ima oca koji je rođen na Zemlji.
Razgovor se dalje nastavio na engleskom koji su svi znali, a mikrolociranje nije išlo puno dalje od regija.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.