...in patria sua
17.05.2019., petak
Praucheau vause
|
Bilo je jutro, a ne večer. Kroz prozor su se čuli obijesni povici vrabaca i ostalog ptičjeg svijeta: - Pokret! Pokret! Pokret! Globmir se nije dao. Otšarafio je uši, stavio ih na stol pokraj kreveta i nastavio spavati. Nije se dalo ni jutro, a ne večer. Kroz isti onaj prozor sunce je počelo sipati rafale svojih zraka, koje su se stale odbijati i odskakivati od svega glatkog i svijetlog, dajući svemu živom do znanja da je vrijeme za: - Pokret! Pokret! Pokret! Globmir se i dalje nije dao. Otšarafio je i oči, stavio ih pokraj ušiju i opet se vratio spavanju. Jutro, a ne večer, nije odustajalo. Kroz prozor je sad krenuo strujati lagani jutarnji povjetarac, tiho šapčući: - Pokret! Pokret! Pokret! Globmir se sad pomirio sa stanjem stvarî pa je natrag našarafio oči i uši te konačno ustao. Bilo je jutro, a ne večer i Globmir je osjećao u sebi, po sebi i oko sebe da bi nešto trebalo napraviti od dana. Dan je u tom času ležao u kutu sobe, nehajno ostavljen jučer točno u ponoć. Bio je bezobličan, poput komada gline preko kojeg je prošla cijela armija, i takoreći je vapio da se od njega napravi to nešto, što god to nešto bilo: - Pokret! Pokret! Pokret! Globmir je gledao u dan u kutu, a onda zaključio da prvo treba doručkovati. Prije toga je trebalo malo pospremiti prostor, a poslije opet malo pospremiti, jer su za vrijeme doručka raznorazne sitnice počele upadati u oči, možebit privučene osjećajem da nešto treba napraviti. Završivši s pospremanjima i doručkom, Globmir se opet osvrnuo na dan u kutu. I dalje je bio bezobličan, ali sad ga je bilo manje. - Pokret! Pokret! Pokret! - govorio je Globmir u sebi, sâm sebi. Konačno je sjeo kraj dana i pokušao ga u nešto oblikovati. Uzeo je jedan kut i pokušao ga oblikovati u kocku. Posao je bio jednostavan samo naizgled. Trebalo je to gnječiti, pritiskati, razvlačiti, mijesiti, a k tomu svako malo brisati znojave i ljepljive prste. A i dan se sâm uvijao protiv Globmirove volje. Tek što bi izravnao jednu plohu, dvije bi se već nakrivile i zaoblile. Kad bi njih popravio, iz one prve izrastao bi cvijet. Vidjevši cvijet, Globmir je odjurio do svoje knjige o cvijeću, da vidi što napraviti s cvijetom i kako se taj cvijet uopće zove, budući da takav dosad nije vidio. Dugo je listao knjigu, dugo tražio što ga zanima, svako malo zastavši na nečemu nebitnom, ali zanimljivom, ili pak bitnom, samo ne danas. Dugo je čitao, ali konačno je našao što treba i vratio se cvijetu. Cvijet je sad bio veći, ali dana je bilo još manje. Još malo pa će cijeli stati u ruke. - Pokret! Pokret! Pokret! - odzvanjalo je u Globmirovoj glavi. Globmir se sad posve posvetio cvijetu. Od ostatka dana krenuo je oblikovati lončić i zemlju, da cvijet ima gdje rasti, a kad su mu se ruke umorile od oblikovanja dana, otišao je po kući tražiti ima li još mineralnog gnojiva za cvijeće, bocu koju će držati kraj lončića, da uvijek može zaliti cvijet, i predmet koji je zaboravio istog trena kad je ustao od dana, a koji će ga, kad ga za nekoliko tjedana slučajno bude držao u rukama, podsjećati da je s njime htio napraviti nešto. Vrativši se s gnojivom i bocom, Globmir je vidio da su cvijet i lončić sad sve što je ostalo od dana. Bilo je večer, a ne jutro, a tiha jeka: - Pokret! Pokret! Pokret! sad je već tjerala nazad u postelju. |
