...in patria sua
02.02.2019., subota
Po-bitka
|
Dok se na istoku počinjalo rumenjeti nebo, u dolini su se već vidjele dvije vojske, utaborene na nešto preko tisuću koraka udaljenosti. Jedna bijela i blještavih mačeva, iz stogodišnjeg kraljevstva Prirodanije, druga crna i mračna, iz zle Prokrastinije. U zoru otpoče bitka. Prvi navališe konjanici, za njima pješaci, a otpozadi strijelci odapinjaše strelice po neprijatelju. Dugo se nije znao pobjednik. Čas bi hrabri borci Prirodanije pregazili prokrastinijske čete, čas bi ih cijeli broj propao pod njihovim kopljima i mačevima. Čas bi se objavila nova pobjeda Prirodanije, čas bi Prokrastinija naglim probojem u crno zavela sve one koji su se nadali pobjedi dobrih. No, kad je sunce već zalazilo, vidjelo se da su mračne čete moćnije od svijetlih i da će uskoro odnijeti pobjedu. Sve su češće borci Prirodanije padali, ostavljajući život i borbu sretnijim vremenima, i sve se češće čuo zlokobni smijeh Prokrastinijskih vođa: "Možda pobijedite sutra, ali danas ćete izgubiti." Kad se nebo posve smračilo, bitka je bila gotova. Rijetki preživjeli borci Prirodanije sjedili su izgubljeno po bojnom polju, a Prokrastinijski su ih ratnici nemilice klali čim bi kojega vidjeli. Pobjegao nije nitko. Prirodanija je bila poražena, a vođe prokrastinijske vojske odlučili su da će pobjedu proslaviti sutra. Nakon što je pobjednička vojska napustila bojno polje, na njemu su se pojavili lešinari. Prvo oni ljudski, a poslije i životinjski. Jedni su svlačili tijela mrtvih boraca, gledali je li gdje zaostalo štogod vrijedno, drugi su samo željeli jesti lešine. Prvi su svoj posao obavili kroz nekoliko dana, drugima će trebati tjedni. Na kraju, nakon više godina, od divne i moćne vojske Prirodanije ostadoše samo kosti razbacane po polju. Priče o moćnom kraljevstvu postadoše legendama, legende postadoše mitovima, mitovi ostadoše zaboravljeni. U jedno jutro, mnogo godina poslije bitke, na bojno polje pristiže konjanik, jašući punom brzinom. Oklop mu sjajan, mačem para zrak, konj kopitima jedva da dotiče travu. Došavši na polje, nagledava se oko sebe i umjesto suboraca vidi samo stare kosti. - Bit će da sam malo zakasnio, zaključuje konjanik i krene dalje. Ipak, prije odlaska mahne mačem nekoliko puta kroz zrak, probadajući zamišljenje neprijatelje, podvikne nešto jednom kosturu koji kao da se čudio nenadanoj pomoći u borbi i onda se naglo sagne, stavivši štit iznad glave da ga spasi od iznenadne strelice. |
