...in patria sua
22.12.2018., subota
Lovci na ideje
|
Bila je noć, tiha koliko već šuma dopušta. Hodali smo u kratkoj koloni i čuvali riječi za poslije. Pod nogama nam je šuštalo lišće i krckale grančice, a kroz krošnje su nam oči škakljale mjesečeve zrake. Tu i tamo bismo stali i osluhnuli šumu. Prvih nekoliko trenutaka trajala bi posvemašnja tišina, a onda bi nam se uši prilagodile na prestanak šuškanja i krckanja i u njih bi ušao kovitlac sitnih zvukova što ih prave sve one životinjice koje nemaju običaj prospavati zimu. No, mi nismo bili u lovu na njih. Nismo ih čak ni imali čime uloviti. Naša oprema za lov sastojala se od očiju, ušiju i prstiju. A lovina je mogla biti bilo gdje i bilo što. - Ništa - prošapne jedan od nas pa produžismo nakon još jedne pauze. Kretali smo se bez neke definirane rute, ali već smo dobro poznavali kraj pa nije bilo straha da ćemo se izgubiti. Staze su, iako su ih osim nas uglavnom koristile životinje, bile lako prohodne, a povremene blokade još smo davno bili posjekli, dok smo tek počeli s noćnim lovom. Tu i tamo bismo se i maknuli od staza i krenuli kroz duboko lišće. Lovinu to šuškanje nije moglo prestrašiti, a mi smo znali da ćemo kad-tad opet izbiti na neku stazu. - Evo ih! - šapne opet netko i sad smo se svi ukipili. Stotinjak metara pred nama jedno se drvo, ponešto odvojeno od svih ostalih, takoreći kupalo u mjesečini. Grane su mu se lagano njihale na gotovo nepostojećem povjetarcu, a rijetko preostalo lišće svjetlucalo je, obasjano mjesečinom. U podnožju stabla sjedilo je petnaestak ideja. Bile su to sitne prilike, otprilike kao mačka kad traži nešto sa stola, a oblika negdje između ljudskog i tužne vrbe. Čulo se sitno žvrgoljenje: svaka je ideja imala svoju priču koju nije mogla prestati pričati. Rasklopivši umove za neočekivano, počeli smo im se polako približavati. Nova ideja ne može ući u glavu koja se ne može čuditi i koja ne može prihvatiti nešto novo. Bez toga je svaki pokušaj suvišan, a često i opasan. Neke ideje zbog toga moraju čekati stoljećima dok ne dođe um koji ih može primiti. Ako pak um u sebe primi ideju koju ne razumije, oko nje se počinje okoštavati dok um ne od-um-re, a od ideje preostane samo kostur. Tako nastaju ideologije. Sad su i ideje primijetile nas i žvrgoljenje je načas utihnulo. Nastavili smo im se približavati, izloženi njihovim svjetlucavim pogledima, dok nismo došli na nekoliko koraka od njih. Potom smo posjedali na tlo i ostali tako pred njima. Žvrgoljenje je opet počelo, ali sad su ideje govorile nama. |
11.12.2018., utorak
Stilska ježba (700. post)
|
Boris je bio ljut kao ris. Ozren je bio ljut kao hren, svježe izvađen. Darinka je bila ljuta kao paprika. I to ona ljuta. A bila je i isto tako crvena. Rosa je bila ljuta kao osa kad joj se netko približi gnijezdu korak po korak, s tim da je ovaj drugi bio korak previše. Janez je bio ljut kao jazavac kad mu staneš na lijevu nogu, i to onu lijevu na koju je ustao jer mu je kroz sićušnu rupu u tunelu pravo u oko upala zraka siječanjskog sunca, probudivši ga i zavaravši da je došlo proljeće, a kad ono, vani snijeg do ušiju. Nera je bila ljuta kao dva habanera dok se njišu u rano meksičko jutro, obasjani mladim suncem i posuti kapljicama rose, dok oko njih već oblijeću pčele i kojekakvi drugi kukci u potrazi za hranom ili jedni za drugima, a u daljini se naziru oblaci koji će nekoliko sati kasnije donijeti kišu. A zašto su bili tako ljuti? Ne sjećaju se više jer su bili baš jako ljuti! |
