...in patria sua
25.11.2017., subota
Prioritetci i prioritete
|
Nakon dugog i teškog promišljanja zaključio sam da sposobnost dobrog odabira prioritetâ uvijek mora biti visoko na listi prioritetâ. Čak bih mogao reći da prepoznavanje prioritetâ mora biti prioritet svih prioriteta. Iako se ova duboka spoznaja lako može prepoznati kao nasljednica filozofske tradicije Grunfa i Yogija Berre, njezina je pojava zapravo potaknuta jednim predavanjem čija je poruka ukratko bila da za uspjeh moramo biti pozitivni, optimistični i još par homonima. Predavač, naravno, ništa nije rekao o tomu kako točno promijeniti svoj pogled na svijet, u slučaju da ne odgovara prije spomenutim kriterijima. Moj je dojam da se zapravo i ne može puno, barem ne brzo. Odrasle osobe, iako se mijenjaju, na kratke staze uglavnom ostaju iste, a povremeno percipirane promjene spadaju u dnevne fluktuacije. Zbog toga se predavača može shvatiti i na drugačiji način: "Dopadate mi se ako ste takvi i takvi; ako niste, vaš problem." Slično vrijedi i za korporativnu logiku zapošljavanja. Nećete vi biti "odabrani" ako se potrudite oko sebe, već će "poslodavac" među "kandidatima" odabrati one koji su mu po volji. Dok je god konkurencije, makar i prividne, gazde si mogu dopustiti da biraju. A podređeni se mogu nadati. A sad mogu na navodnike, za koje ću odmah priznati da se oko njih nisam puno trudio (kao ni oko ičega ikad), već ih više koristio za najavu onoga tj. ovoga što slijedi. Ima već, naime, neko vrijeme, možda i godine, kako me nervira fraza "dobiti radno mjesto", a "stvoriti radno mjesto" malo više. Što točno znači dobiti radno mjesto? Kad se sklapa ugovor o radu, radnik ne postaje vlasnikom ničega, eventualno dobije pravo ili obavezu nečime se služiti. Dakle, fizičko radno mjesto sigurno nije ono što se dobiva. Ostaje nam simbolička pozicija u nekoj (radnoj) organizaciji, odnosno funkcija. Može li se reći da se ona dobiva? Možda. Ali tko dobiva, gazda ili radnik? To ovisi o ugovoru i u idealnim uvjetima trebali bi profitirati jedan i drugi, gazda jer će mu biti obavljen neki posao, radnik jer je za svoje vrijeme, odnosno rad, dobio plaću koju će moći zamijeniti za druge stvari koje mu trebaju. Kakvi su uvjeti danas? Fraza koja veli da radnik dobiva radno mjesto (a onda i plaću i sve što s njome ide) jasno aludira da profitira radnik. O gazdi tu ni riječi, osim što je očigledno dobročinitelj, kad, eto, sve to daje radniku. Stvarnost nam pak svakodnevno priča o radnicima koji rade za minimalac ili manje, kojima se zakidaju temeljna prava i koje se tjera da rade kad i što po ugovoru i zakonima ne bi trebali. A opet, fraza veli da profitira radnik. Jer je dobio. Radno mjesto. Generalne slike, pa tako i prethodna, generalno pate od prepojednostavljenjâ. U konkretnom slučaju radi se o tomu da nisu sva radna mjesta jednaka. Primjerice, za namještenike u općinama, još ako ih je zaposlio kakav rođak, zaista se može reći da su svoja radna mjesta dobili. Radnici npr. u dućanima vjerojatno pak ne bi bili oduševljeni kvalifikacijom, čak i ako su stvarno prolazili nekakav odabir. Oni se na "svom" radnom mjestu narade, a doma često načekaju, da im dođe plaća. Pitam se zašto onda toliki ljudi svejedno uporno odlaze raditi poslove na kojima budu potplaćeni ili na koji god način izrabljivani. Odgovor opet leži u onoj frazi: oni su svoja radna mjesta dobili i nisu valjda ludi da samo tako odbace gazdinu milostinju. Jer što bi oni bez gazde? Emigrirali? Ups! I jesu emigrirali. A gazde već vedro gledaju na istočne granice, gdje ljudi valjda i dalje misle da se radna mjesta dobivaju. |
19.11.2017., nedjelja
Uhodana uhoda na uho da nam priča.
|
Ne sjećam se da mi se ikad dogodilo da su mi se ideje (na tjednomjesečnoj skali) pojavljivale sporije nego što bih ih pretvarao u gotova nedjela. Nisam siguran koliko je to jer sporo radim, a koliko jer brzo mislim. Neovisan podatak o brzini mišljenja može se dobiti ako (makar i sporo) promislim o tomu kako mi je jednom trebalo oko pet godina da shvatim jednu rečenicu, a oko deset za neku drugu. Neovisan podatak o brzini rada može se pak dobiti ako promislim o tomu kako sam danas (jučer, odnosno dok je još bio dan), nadam se konačno, zgotovio znanstveni rad koji pišem od proljeća 2011. Nasuprot prethodnom nesjećanju, sjećam se da sam povremeno prolazio kroz neobična razdoblja u kojima bih se, umjesto time kakav sam (lijen i nesposoban), bavio nečim konkretnim. Zadnjih godinu dana takvih razdoblja nije bilo previše, ali ne bih želio iz toga ništa ekstrapolirati. Tek ću donekle zadovoljno primijetiti da sam ovime (opet?) otišao korak dalje pa se, umjesto da se bavim samim sobom, bavim bavljenjem samim sobom. Nisam siguran može li se dalje od toga. Svijest može biti svjesna nekog opažaja ili apstrakcije, a može biti svjesna toga da je nečega svjesna. Ako je svjesna toga da je svjesna da je nečega svjesna, rekao bih da to samo znači da je svijest svjesna svoje svjesnosti i da se svaka nadgradnja (svjesnost o svjesnosti o svjesnosti... svoje svjesnosti) može svesti na to. Doduše, i za svijest o svjesnosti rekao bih da je samo hvatanje koraka za samim sobom. Naime, prilično je sigurno da je svijest po naravi proces, dakle ne nešto što jest, već što biva. Mjesto gdje svijest biva zove se mozak, a preciznija lokacija možda i ne postoji. K tomu, nije nužno da mozak ima samo jednu svijest. Već to što psiholozi pričaju o svijesti i podsvijesti, kao i to što uglavnom ne upravljamo svojim snovima, govori nam da svjesnih procesa ima više. Oni se vjerojatno tu i tamo preklope (pa imamo snove, deja vu, sjećanja itd.), ali generalno funkcioniraju zasebno. Ipak, izvjesno je da samo jedan od tih procesa ima određeni prioritet, ili se barem specijalizira za osjete. Taj proces ono je što nazivamo sobom, iako nam identitet zapravo proizlazi iz djelovanja svih naših svijesti. Ovdje ću priču zaključiti jer su mi se počele sklapati oči. To da mi zaspu čitatelji sasvim je u redu, ali malo bode u oči ako zaspem dok sâm sebi pričam. A nekako sumnjam da ću sutra lako nastaviti isti posao. |
11.11.2017., subota
11. 11.
|
Još da pričekam da bude večernjih 11:11, pa da objavim novu subotnju poslanicu... - Mogao si to izvesti u jutarnjih 11:11, pa da ne moraš vaditi se na polovična tumačenja. Mogao sam to izvesti i u 22:22, pa da imam i malo varijabilnosti među brojkama. - Mogao si se izvesti i malo na zrak danas, pa da ti ne prođe cijeli dan pred ekranom. Želio sam otipkati nekolicinu tekstova, pa da ih ne tipkam u nedjelju. - Mogao si onda to i dotipkati, pa da ti ne ostane njih nekoliko za nedjelju. Možda proglasim nedjelju neračunalnom, pa da malo odmorim oči. - Mogao bi se tu i tamo držati onoga što najavljuješ navečer, pa da ne moraš to opet najavljivati iduću večer. A mogao bih sad, kad je stvarno došlo večernjih 11:11, zaključiti ovo, pa da sutra vidim što će biti od najave. |
04.11.2017., subota
Gemišt za gemištom
|
Dan je inače bio koristan. Ili barem ja u njemu. |
