...in patria sua
01.03.2017., srijeda
Kožu jaku za ožujak treba imati
|
Nekidan sam se našao čitati što sam pisao prije više tjedana, mjeseci i godina pa sam opet zaključio da sa svojim omiljenim autorom dijelim identitet. Nije to ništa novo, jer isto zaključim svakih nekoliko godina, ali drago mi je što tako nešto i dalje mogu zaključiti. S druge strane, ponešto je zabrinjavajuće to što sve manje kritično gledam na ono što sam netom napisao. Prije bi mi prošlo barem nekoliko tjedana, dok ne bih ishod počeo držati podnošljivim, dok mi sad vlastiti komad teksta znade biti sasvim prolazan već i nakon nekoliko sati. Moguće je da sam se ponešto izvještio u pisanju pa me ne bodu više u oči silne nezgrapnosti, kojih je u počecima itekako bilo, a možda mi je počeo odumirati osjećaj za samokritiku. Na to bi se pitanje donekle moglo odgovoriti usporedbom starih i novih tekstova, pri čemu bih morao paziti i na to da ja nekad i ja sad nemamo baš posve identičan stil tipkanja. Naravno, tu se treba i zapitati koliko se time ima smisla baviti. Odnosno, u kojem času bavljenje samim sobom poradi sticanja uvida u vlastito stanje prelazi u bavljenje samim sobom radi bavljenja samim sobom. Isto tako, moram se zapitati i koliko se ima smisla baviti bavljenjem samim sobom, i kad to bavljenje bavljenjem prelazi u balavljenje. Od ostalih vijesti, sve je dovoljno malo u neredu, da ću tek ironično komentirati dnevne događaje, dok ću evoluciju opisati kao koherentno usložnjavanje organske materije uslijed stalnog protoka energije kroz sustav koji ju sadrži. |
