...in patria sua
11.11.2015., srijeda
Tko koga iliti jedanaesti jedanaestog
|
Zanemarimo li ostale ljude koji su se vrzmali približno istim mikrokoordinatama, Glistan je živio sam. Sam se budio, sam je upijao svijet oko sebe, sam se u njega bacao, sam se zavlačio u svoj ležaj. O tomu koliko su ostali ljudi bili blizu, pa ni o tomu je li to bila tek jedna osoba, ili njih na desetke, nema puno potrebe pričati. Možda nije bilo i nikoga. Možda čak niti Glistana. Samoća se prekinula kad mu je jednog dana netko zakucao na vrata. Odškrinuvši ih oprezno, ugledao je malo biće, niti sivo, niti dlakavo, niti iz zemlje, koje ga je iz svoje žablje perspektive gledalo ravno u lijevu obrvu. - Ja sam Glipka i živjet ću neko vrijeme s tobom, a onda otići. - E, nećeš! - viknuo je Glistan i zalupio joj vrata pred nosom. Potom je odjurio do prozora, da ova ne bi kroz njega ušla, pa do drugog prozora koji ionako nije nikad otvarao, ali zlu ne trebalo, pa do sićušne rupe u zidu kroz koju je uvijek malo strujao vjetar, da ju konačno začepi. Taman kad se opet osjetio sigurno, primijetio je kako mu nešto skakuće po uhu, grebe mu obraz, škaklja nos i smije mu se u grlu. Glipka se nekako uspjela uvući. - Bez brige, neću ti smetati, vrlo sam skromna - rekla je i zavukla mu se u nos. Glistan je pohitao ispuhati nos, ali kasno. Glipka mu se već zabavljala u glavi, da bi se potom spustila u grlo pa u pluća, na mahove čak i do želuca. Povremeno bi mu se rasplesala po cijelom tijelu, odakle ju je pokušavao skinuti gađajući ju jabukama i limunima. Uzalud, baš kao i što su bili i pokušaji da ju utopi u vrućem čaju ili kakau. Ona ga je pak zauzvrat zveknula po uhu, i to iznutra. - Zar nisi sretan što si doma, sa mnom? - smijala mu se dok je brisao nos i pokušavao ju dograbiti prstom, naravno opet uzalud. Glistan joj nije ništa odgovarao. Ljutio se na nju, ali i na sebe što je uopće otvarao ona vrata. Imao je odmah neki čudan osjećaj od onog kucanja, kao da je kucalo po vratu, a ne vratima. Ali badava mu sad ljutnja. U sebi je mozgao što je točno značilo Glipkino "neko vrijeme", pazeći pritom da ona ne čuje njegove misli, jer je vjerojatno bila negdje blizu. - Mislim da smo proveli dovoljno vremena zajedno - šapnula mu je četvrti dan - Nadam se da ti je bilo lijepo sa mnom. - Krajnje ti je bilo vrijeme - promrmljao je, ne vjerujući previše u to što čuje. Ipak, ubrzo je vidio da Glipka ne laže. Spustila se iz nosa gdje je najradije sjedila, oslabila grijanje i počela pakirati svoje igračke koje je prije razbacala po glavi. Kako je prolazio dan, njezino se spremanje primicalo kraju i Glistan je otišao spavati gotovo nadajući se. Drugo jutro probudili su ga sitni koraci. - Zdrav mi budi i vidimo se nagodinu - šapnula mu je prije nego što je otišla. P. S. Iskustvo nije svježe, ali nije ni zaboravljeno. |
