...in patria sua
17.12.2014., srijeda
Što nisam izmislio, to sam si umislio
|
Počesto se dogodi da snovi zadru duboko u podsvijest i ujutro nas podsjete na stvari za koje niti ne znamo da ih znamo. Izvuku sjećanja za koja bismo se još noć prije zakleli da ih nemamo, ožive ljude od kojih nisu ostale niti oči, vrate događaje koji su prošli i za samu prošlost. S tom mišlju, samo svedenom na osjećaj, budim se dok izvana ne dopire ništa osim par tračaka još uvijek noćnih svjetala i mukle tutnjave nekog ranog vlaka. Dok još isprobavam okus te misli i pokušavam nekako iz nje iscijediti riječi koje bi ju kasnije mogle opet oživjeti, shvaćam da je ona tek ostatak nečega većeg. Prethodio joj je san u kojem sam čitao o gradu Haznaru, zapadnoukrajinskom industrijskom središtu koje je sravnjeno sa zemljom u katastrofalnom potresu sredinom sad već prošlog stoljeća. Vraćaju mi se slike uništenja, dim, rijetki preživjeli koji iz ruševina pokušavaju izvući bilo što osim samih ruševina, vojni odredi koji će se uskoro naći zakapati leševe čiji smrt nisu skrivili. Prolazim opet kroz brojke, izjave preživjelih, još istih fotografija iste katastrofe. Mnoge su već izvan domašaja svijesti te opstoje još samo kao osjećaj da je to izgledalo tako nekako. Neke ipak ostaju urezane: dječaci koji sjede na vrhu komada betonskog zida i gledaju zainteresirano u kameru, "Odjednom je sve nestalo.", noge zdrobljene lutke koje vire ispod još jednog betonskog bloka, osamdeset i dva posto poginulih od stotinjak tisuća stanovnika, "najveća tragedija koja je zadesila Ukrajinu od drugog svjetskog rata", opet noge, ovaj put nekad žive osobe, iskapači pognuti nad gomilom koja je nekad bila dom...javascript:%20void(0); Gdje sam to čitao? Stol za kojim sam bio u snu ne postoji u stvarnosti. Ne postoji vjerojatno ni knjiga, ali možda je to bio neki od starih časopisa koje sam čitao dok sam još bio jednoznamenkaste dobi. Politikin zabavnik, Modra lasta, Vikend, Arena, Arka? Mogli bi biti svi, ali isto tako niti jedan od njih. Je li uopće bio časopis? Možda sam nešto gledao na televiziji, a mozak mi to pretočio u tiskani medij. Možda sam čak čitao negdje na Internetu i zaboravio na to do te mjere da se stopilo sa sjećanjima iz djetinjstva. Ne mogu se sjetiti ničega što bi djelovalo kao stvarni izvor. Misao o Internetu vodi me na Internet. Tražim prvo grad Haznar i nalazim umjesto njega prezime. Takvo naselje nije nikad postojalo. Možda je mozak malo promijenio ime. Pišem "Khaznar" i ne nalazim ništa. Možda je promijenio malo više od slova. Tražim preko opisa "ukrainian city destroyed in an earthquake" i nalazim da je 1966. u potresu razoren Taškent. Je li to to? Informacija o Taškentu mi je nova. Ne sjećam se da sam ikad tako nešto čitao. A i nije to baš u Ukrajini, nego tisućama kilometara dalje, u Uzbekistanu. S gradom iz sna vežu ga tek potres, razdoblje i zajednička država. Je li mozak promijenio sve osim same katastrofe? Odakle mi slike, izjave? Gledam što ima po Internetu i ne vidim ništa slično. Ali slika ima puno i možda sam jednostavno vidio neke druge. Vraćam se Ukrajini. Bilo je potresâ, bilo je zapravo svega, ali nigdje ničega o uništenom industrijskom gradu. Osim, jasno, Černobila. Polako mi se gradi slika toga kako je san nastao. O katastrofama svako malo čitam po vijestima, ali isto tako znadem o njima čitati i u knjigama. Dvadeseto stoljeće mi je fascinantno, mrtvi gradovi fascinantniji. Sličica s nogama možda je iz Čarobnjaka iz Oza, dječake sam mogao vidjeti tkoznagdje. Brojke se lako izmisle, možda i nakon sna. Isto tako i izjave. Ne trebam ih čak ni vidjeti prije, jer je jasno kako to treba izgledati u novinama. Shvaćanje da me vlastiti mozak prevario ne uspijeva me umiriti. Što ako je taj grad ipak postojao, samo što je zaboravljen? Što ako se netko potrudio da bude zaboravljen? Pobrisati sjećanje na cijeli jedan grad nije nemoguće u totalitarnoj megadržavi. Ali kako onda ja za to znam? Ipak umišljaj. Ali što ako stvarno jest samo zaboravljen? Izbrisan iz povijesti baš kao što je potresom izbrisan iz života. Ostatak dana vagat ću mogućnosti, vraćati se na slike, prekopavati moguće izvore, iznova se uvjeravati da je sve bila samo dobra predstava mozga samom sebi, sumnjati baš u sve. I pokušati uživati u tomu što je san bio dobar. |
