...in patria sua
28.11.2013., četvrtak
Znanje, ludom radovanje
|
Neimenovani sjedi ni na nebu ni na zemlji, a pod njim se prostire Nešto, palucajući vatrastim jezicima, čas plavičastim, čas častiplavim. Negdje okolo nalazi se i Netko, moguće opet Neimenovani u nekoj autoprojekciji, a možda i stvarno neka druga nestvarna osoba. U oba spomenuta slučaja, kao i svima nespomenutima, Netko je tu da Neimenovani ima s kime pričati, iako možda cijelo vrijeme šuti. - Ne znam. To znači da je sve moguće. Možda sam stvarno tu, što god to bilo, a možda se netko zajebava praveći se da je mnome, pričajući kroz mene kao što se lutkari smiju i kreću i sve kroz pokrete tkanine koju su navukli na ruke. To rekavši, uroni ruku u Nešto i izvuče ju nazad van, držeći možda ribu, a možda samo gledajući kako se ruka tali i pomalo kaplje u iskričavim kapljicama koje nestaju u Nečemu. - Ne znam. Možda sad imam ribu, a možda nemam ruku. To rekavši, uroni istu ruku u Nešto i izvuče ju nazad van, držeći možda zeca za uši, a možda samo gledajući kako se koža nadimlje i vrpolji, a iz nje ispadaju mali cikćući ljudi, nestajući potom u Nečemu. - Ne znam. Možda sad imam zeca, a možda je osoblje napustilo postrojenje. To rekavši, uroni ruku i treći put, ali umjesto da ju izvuče, jednostavno nestane. Oslobođena Neimenovanog, ruka počinje plivati kroz Nešto, narastavši si prvo rep i peraje, a Netko također uranja, da vidi što će biti dalje. Nešto je neprozirno, tako da Netko odlazi nazad gore i prati pokrete ruke kroz uzbibavanje površine Nečega. Kretanje traje sve dok ne prestane, prošavši kroz sve Nešto, a Nešto se sad čini poznatim, ruci iznutra, Nekomu izvana. Netko se spušta do ruke koja je izronila i trga joj rep i peraje, koji odmah postanu malim cikćućim ljudima koji se potom zavlače pod kožu. Iz ruke postupno izrastaju noge, oči, slezena i masno tkivo - Neimenovani se rađa iz vlastite ruke. - Dugo te nije bilo. - Pričat ću ti danima što sam vidio, ali i dalje ne znam. |
25.11.2013., ponedjeljak
Blizina povezuje
|
Gligor je u četvrtak ujutro osjetio peckanje u grlu, a u petak popodne već je kašljao. No, smatrao je da zbog toga ne treba ići doktoru. U subotu ga je pogazio vlak. Karamela se ubola na vreteno dok je kopala po kutiji sa starim predmetima, ali nije od toga zaspala. Međutim, nije se niti previše brinula o tom ubodu, tako da je pet dana kasnije prst već bio sasma pristojno gangrenozan. Čekajući u ambulanti, upoznala je Koromira s kojim se ubrzo vjenčala. Živjeli su sretno sve do pet mjeseci prije razvoda. Lopoč je toliko vjerovao u svoje zdravlje da je tumor koji mu je rastao na trbuhu jednog dana iz protesta otišao. Lopoč je neko vrijeme zbog toga bio potišten, ali nije prestao vjerovati u svoje zdravlje. Harfagonu je vračara, gledajući u kristalni monitor, prorekla da će za točno petnaest godina umrijeti sretan. Harfagon nije propitkivao njezine metode, nego se počeo mirno spremati za taj, u tom času daleki datum. Odredio si je ciljeve i rokove te krenuo polako zatvarati svoj život. Planove mu je malo poremetila smrt koja je uranila deset i pol godina. Piktoriji su dijagnosticirali rakovicu na ključnoj kosti. Otada Piktorija smatra svaku upotrebu riječi "ključno" podlom provokacijom. Daljini su doktori dijagnosticirali da boluje od svega, a ona je samo odmahnula rukom, rekavši da to nije ništa. Cikorija je za rođendan dobila Medicinsku enciklopediju s označenim stranicama za sve psihičko. Kad je, napola u ljutnji, napola u šali, opalila jednim sveskom po glavi Nepla koji joj je to poklonio, Neplu se od udarca ulubila lubanja, a mozak mu je iscurio na uši i nos. Svemir se nakon toga raspao jer su prisutni istovremeno bili užasnuti i pucali od smijeha. Mislen je znao da od nečega boluje, ali nije se usudio otići liječniku jer bi inače mogla pasti slika sa zida i probiti tanku opnu Zemlje te tako otvoriti put podljudima da dođu na površinu. Rimomir se jednom iz čista mira razdvojio u dvije osobe. Obojica su onda završila u zatvoru, skupa s Alejuhom, jer su zajednice s više od dva člana tada još uvijek bile zabranjene. |
24.11.2013., nedjelja
Moja životna filozofija
|
Bla-bla. Truć-truć. Ser-ser. |
18.11.2013., ponedjeljak
Hibernacija hipernacije
|
I bolje im je. |
07.11.2013., četvrtak
Budućnost nikad nije bila crn(j)a (tzv. glas tzv. javnosti)
|
Nataša E., 38, frizerka - Ja bih sve njih dala zatvoriti. - Koga njih? - Ma sve njih, sve do jednog. - Koga njih. - Ma znate. Njih. Miroslav O., 54, postavljač ploča varijabilne jezičnosti - Mislim da mlijeko nije trebalo opet poskupjeti. A nije dobro ni ovo vrijeme. Evo, opet će kiša. Josip T., 25, padobranac u usponu - Ja? Eto što mislim! (pokazuje mali prst) Eva V., 48, ekonomistica - Kad god znam što reći, nema nikoga da me pita. A kad ne znam, odakle samo isplazite!? Jasna E., 13, predsjednica razreda - Navodno ćemo ići u školu jedan razred više. To nije pošteno. Robert O., 85, skupljač plastičnih boca - Nadam se da neće skroz ukinuti tu naknadu. A i golubova je nekad bilo više. Veronika A., 22, studentica sociologije i dizajna - Mislim da će biti bolje. Bazinga! Tihomir I., 68, umirovljeni profesor fizike - Umrijet ću. Šteta što nisam prije. Sebeljub V., 612, pisac spama - Rekli su mi da će mi blog postati čitan ako budem ostavljao komentare na drugim blogovima... Hmmm... Baš me zanima. ;) Emilija M., 36, doktorica biologije - Morat ćemo se boriti rukama i nogama za nešto za što smo prije više od pola stoljeća smatrali da je dobiveno. Ulla Š., 6., buduća rock-zvijezda - A što je to budućnost? Tvrtko O., 42 pekar - Ne znam, odnijeli su mi televiziju jer nisam plaćao pretplatu, a novu mi se ne da kupovati. Novine isto ne čitam. - Vaše mišljenje, ne ono što piše ili se priča. - A što to vas briga! Katarina A., 74, umirovljena krojačica - Nekad je izgledala ljepše. Bojim se da sam svojima na teret. Željka E., 28, elektrotehničarka - Ne znam, vidjet ćemo. Koji ćemo vidjeti. Tomislav E., 66, političar u usponu - Loše je i bit će još gore. I sve to zbog njih i njihovih... - Njih? - Njih, da. - Kojih njih? - Znate vi dobro kojih njih. P. S. Je li itko redom pročitao inicijale? |
02.11.2013., subota
Digresija o agresiji regresije
|
Naš lik, kojemu nećemo davati ime, sjedi za stolom i pokušava biti miran. U susjednoj sobi gori svjetlo, ali unutra nema nikoga. Ipak, iz sobe se čuje tiho pjevušenje, negdje na granici čujnosti. Slušač je već pokušao nadglasati pjesmicu zvucima iz kompjutera, ali to je samo pojačalo glas. Tišina ga je poslije odmah vratila nazad na jedva čujnu razinu. Kao da se glas uvijek tako namjesti da bude negdje na rubu. Pokušaj snimanja zvuka je propao, umjesto tihog glasa čuje se samo šum. Liku je zbog toga jasno da je stvaran izvor zvuka njegova glava, kao i da mu ne pjeva osoba, nego njegovo sjećanje na nju. No, sjećanja su obično puno tiša i ne bude ljude usred noći. Svjestan da od spavanja više neće biti ništa, pokušava na Internetu pronaći bilo što o naglim pojavama slušnih halucinacija, ali umjesto toga završava na Wikipediji i člancima o shizofreniji, a zatim o raznim drugim poremećajima percepcije i doživljaja stvarnosti. Zaključuje da se ne uklapa u opise pa traži dalje, a donekle i bježi od mislî o gubljenju razuma. Opet guglanje i pretrage po forumima, ali sve ispovijesti koje nalazi djela su ljudi koji trebaju stručnu pomoć, ili su ju već dobili. Njega muči samo to što čuje nešto čega tu ne bi trebalo biti, nije poludio. Ili možda je? Gubitak kontakta sa stvarnošću lako prođe neprimijećeno za onoga tko se gubi; nitko za sebe neće stvarno misliti da to što doživljava nije stvarno. Ali ovo je ipak samo glas. Sve ostalo je na mjestu. Nije se promijenilo baš ništa. Danas će vjerojatno biti nešto pospaniji na poslu i to je sve. - I onda ćeš se vratiti doma, a ja ću ti opet pjevati. Mislena aktivnost načas staje, a puls se opet prebacuje na onaj po buđenju iz sna. - Nije bio san. Naravno da je bio san, kad se iza toga probudio. A i nije mogao proći pod stvarnost. Vani je bilo sunčano, nekakav slon je surlom šljapkao po prozoru, a ona mu se smijala da neće napisati zadaću, ako bude stalno gledao u slona. Onda se okrenula i počela pjevušiti... Otud pjesma. A zadaća se prometnula u članak s kojim je lani kasnio i sad je bilo puno više toga za napraviti, jer su mu prijetili da će otići u zatvor ako u članku ne budu i biografije svih relevantnih ljudi spomenutih tamo. - Misliš da nećeš završiti u zatvoru? Jedino što ima smisla je da se zapravo nije probudio. Ali onda je san uspio nadmašiti stvarnost. Štipanje boli, ali to je sva promjena. Isto bude i s bodenjem iglom u ruku. Ubiti se samo radi mogućeg buđenja je ipak malo riskantno. Ostaje pokušaj da se zaspi, ali to ne djeluje baš izgledno. Nekakvih tableta za spavanje nema, a i nije da može sad nekoga zvati, ili otići kupiti. A kad to postane moguće, bit će dan i trebat će raditi. Tamo barem može očekivati tišinu. - Nećeš mi pobjeći. Da počne razgovarati s vlastitom halucinacijom? - Zovi me kako god hoćeš. Ne bi pričanje sa sobom bilo ništa novo, da nije tog glasa. Ali nema smisla pričati s nekim koga nema. - Reci ako ti dosađujem. Sad je već jako blizu da počne odgovarati, ali ipak će se suzdržati. Em glas je unutar njegove glave... - To ti misliš. ... em zna sve što ovaj misli, tako da govoriti nema smisla. K tomu, to što mu glas čuje misli jasno pokazuje da je glas umišljaj. - Ne, to znači da ti čujem misli. A možda ipak je lud. Kako bi krasno sad bilo zaspati. Ili probuditi se. Ali glas mu to vjerojatno neće dopustiti. A treba zapravo i skupiti hrabrost da se vrati u sobu. - Bojiš me se? Sad mu se čini da bi s pjevušenjem bilo lako, naviknuo bi se kroz par sati. Ali ovo će biti jako teško ignorirati. Znači, definitivno posjet psihijatru. - Neće ti ništa naći. A tabletice će ti samo rasturiti psihu. I možda maknuti halucinaciju koja bi isto rasturila psihu. Počelo je. Razgovara s umišljajem. - To da sam umišljaj si si umislio! Možda bi najbolje bilo nekako isprazniti glavu. Posao će sigurno pomoći, ali ne ovdje. Gleda na sat u kutu ekrana. Pet sati i osamnaest minuta. Još preko dva i pol sata do službenog početka radnog dana. Ali bolje da odmah krene i pokuša oddrijemati na poslu, prije nego dođu ostali. Ili da proba odgledati kakav film? Ima taman vremena. - Nije lijepo od tebe što me ignoriraš. Ipak na posao. Oblači se, skuplja stvari koje inače ima sa sobom i izlazi van. - Čekat ću te. Prasak vratima je zadnje što se čuje. Vani je tišina, za promjenu. |
