...in patria sua
02.11.2013., subota
Digresija o agresiji regresije
|
Naš lik, kojemu nećemo davati ime, sjedi za stolom i pokušava biti miran. U susjednoj sobi gori svjetlo, ali unutra nema nikoga. Ipak, iz sobe se čuje tiho pjevušenje, negdje na granici čujnosti. Slušač je već pokušao nadglasati pjesmicu zvucima iz kompjutera, ali to je samo pojačalo glas. Tišina ga je poslije odmah vratila nazad na jedva čujnu razinu. Kao da se glas uvijek tako namjesti da bude negdje na rubu. Pokušaj snimanja zvuka je propao, umjesto tihog glasa čuje se samo šum. Liku je zbog toga jasno da je stvaran izvor zvuka njegova glava, kao i da mu ne pjeva osoba, nego njegovo sjećanje na nju. No, sjećanja su obično puno tiša i ne bude ljude usred noći. Svjestan da od spavanja više neće biti ništa, pokušava na Internetu pronaći bilo što o naglim pojavama slušnih halucinacija, ali umjesto toga završava na Wikipediji i člancima o shizofreniji, a zatim o raznim drugim poremećajima percepcije i doživljaja stvarnosti. Zaključuje da se ne uklapa u opise pa traži dalje, a donekle i bježi od mislî o gubljenju razuma. Opet guglanje i pretrage po forumima, ali sve ispovijesti koje nalazi djela su ljudi koji trebaju stručnu pomoć, ili su ju već dobili. Njega muči samo to što čuje nešto čega tu ne bi trebalo biti, nije poludio. Ili možda je? Gubitak kontakta sa stvarnošću lako prođe neprimijećeno za onoga tko se gubi; nitko za sebe neće stvarno misliti da to što doživljava nije stvarno. Ali ovo je ipak samo glas. Sve ostalo je na mjestu. Nije se promijenilo baš ništa. Danas će vjerojatno biti nešto pospaniji na poslu i to je sve. - I onda ćeš se vratiti doma, a ja ću ti opet pjevati. Mislena aktivnost načas staje, a puls se opet prebacuje na onaj po buđenju iz sna. - Nije bio san. Naravno da je bio san, kad se iza toga probudio. A i nije mogao proći pod stvarnost. Vani je bilo sunčano, nekakav slon je surlom šljapkao po prozoru, a ona mu se smijala da neće napisati zadaću, ako bude stalno gledao u slona. Onda se okrenula i počela pjevušiti... Otud pjesma. A zadaća se prometnula u članak s kojim je lani kasnio i sad je bilo puno više toga za napraviti, jer su mu prijetili da će otići u zatvor ako u članku ne budu i biografije svih relevantnih ljudi spomenutih tamo. - Misliš da nećeš završiti u zatvoru? Jedino što ima smisla je da se zapravo nije probudio. Ali onda je san uspio nadmašiti stvarnost. Štipanje boli, ali to je sva promjena. Isto bude i s bodenjem iglom u ruku. Ubiti se samo radi mogućeg buđenja je ipak malo riskantno. Ostaje pokušaj da se zaspi, ali to ne djeluje baš izgledno. Nekakvih tableta za spavanje nema, a i nije da može sad nekoga zvati, ili otići kupiti. A kad to postane moguće, bit će dan i trebat će raditi. Tamo barem može očekivati tišinu. - Nećeš mi pobjeći. Da počne razgovarati s vlastitom halucinacijom? - Zovi me kako god hoćeš. Ne bi pričanje sa sobom bilo ništa novo, da nije tog glasa. Ali nema smisla pričati s nekim koga nema. - Reci ako ti dosađujem. Sad je već jako blizu da počne odgovarati, ali ipak će se suzdržati. Em glas je unutar njegove glave... - To ti misliš. ... em zna sve što ovaj misli, tako da govoriti nema smisla. K tomu, to što mu glas čuje misli jasno pokazuje da je glas umišljaj. - Ne, to znači da ti čujem misli. A možda ipak je lud. Kako bi krasno sad bilo zaspati. Ili probuditi se. Ali glas mu to vjerojatno neće dopustiti. A treba zapravo i skupiti hrabrost da se vrati u sobu. - Bojiš me se? Sad mu se čini da bi s pjevušenjem bilo lako, naviknuo bi se kroz par sati. Ali ovo će biti jako teško ignorirati. Znači, definitivno posjet psihijatru. - Neće ti ništa naći. A tabletice će ti samo rasturiti psihu. I možda maknuti halucinaciju koja bi isto rasturila psihu. Počelo je. Razgovara s umišljajem. - To da sam umišljaj si si umislio! Možda bi najbolje bilo nekako isprazniti glavu. Posao će sigurno pomoći, ali ne ovdje. Gleda na sat u kutu ekrana. Pet sati i osamnaest minuta. Još preko dva i pol sata do službenog početka radnog dana. Ali bolje da odmah krene i pokuša oddrijemati na poslu, prije nego dođu ostali. Ili da proba odgledati kakav film? Ima taman vremena. - Nije lijepo od tebe što me ignoriraš. Ipak na posao. Oblači se, skuplja stvari koje inače ima sa sobom i izlazi van. - Čekat ću te. Prasak vratima je zadnje što se čuje. Vani je tišina, za promjenu. |
