...in patria sua
20.03.2013., srijeda
Pre(d)viđanje prošlosti
|
Bilo je strašno jednostavno, trebalo je samo izmaknuti sitnu daščicu pa da se kotač povijesti pokrene. Koliko će ljudi pod njim biti samljeveno, to nam onda još nije bilo jasno. Ali imali smo kasnije itekako prilike vidjeti gaženje. Kao i to da se jednom pokrenut zaustavlja tek kad siđe u kakvu provaliju. Nakon toga može opet početi polagani proces kojim se krajolik toliko promijeni da kotač opet završi na nekom vrhu, spreman da se pokrene čim netko izmakne posljednji predmet koji ga drži na mjestu. Ti su predmeti gotovo uvijek beznačajni: šareni kamenčići koje neki zovu blagom, pojedini ljudi, komadići površine zemlje. Ali njihova beznačajnost nikomu ne upada u oči, kao ni to da je ono što pogoni kotač samo visinska razlika. Kad nje ponestane, povijest se umiri, a ljudi mogu opet živjeti. I tako sve dok ne raskopaju okolni teren i naprave kotaču povijesti novi put kojim će ih gaziti. Može li se teren ujednačiti, mogu li se barem osigurati nasipi oko kotača, ili će i njih razvaliti jednom kad se pokrene, može li se napraviti duga i polagana staza, tako da barem ide kontrolirano i polako, ili je u prirodi ljudî da uvijek naprave kaos, to ne znamo. A opet, nisu ni prve stanice znale za međusobno povezivanje, a sad ih na desetke ili čak stotine milijardi tvori po jedno biće. Valjda jedina korisna stvar koju sam naučio na satovima povijesti je to da povijesni događaji imaju svoje uzroke i povode te da se oni obično ne poklapaju. Ono što nisam naučio je kako ih prepoznati i raspoznati. A nisam ni previše siguran da u knjigama pišu pravi uzroci. Za drugi svjetski rat počesto se krivi ekonomija, dočim se kao povod obično uzimlju pojedini napadi jednih država na druge. No, dok se s povodima mogu složiti, uzroci mi nekako ne leže. Odnosno, nisam baš siguran da je to sve, da u pozadini (ekonomskih, moralnih) kriza i manijakalnih karizmatika koje one porađaju ne postoji nešto jednostavnije. Ekonomiju niti znam, niti razumijem. Slično je i s pravom, a i s politikom i religijama. Nisam slučajno to četvoro stavio na hrpu. U sva sam četiri slučaja vanjskim promatračem i ponekad se uhvatim misliti da se izvana vide neke stvari koje se ne mogu vidjeti iznutra. Svo četvoro su složeni, uglavnom intrinzično logični (samousklađeni) sustavi nastali beskrajnim kompliciranjem šačice jednostavnih postavki. Svo četvoro su podalje od prirodnih zakonitosti, premda se na njima nužno temelje, a ponekad ih i imitiraju. Svo četvoro imaju veze s time kako se ljudi ponašaju, kako se organiziraju. U biti, oni i jesu primjeri ljudskih organizacija. Jesam li pokrio sve, može li se možda pravo utopiti u politici, postoje li bolje podjele i misleni sklopovi, to ne znam, a sad mi se niti ne da razmišljati. U potrazi sam za jednostavnijim modelom, odnosno za onime što je svima zajedničko. To sam uostalom i nabrajao. Riječ koja mi je ovdje ključna je organizacija. Ili, da budem precizniji, samoorganizacija. Samoorganizaciju možemo pratiti od najsitnijih djelića materije pa sve do sustavâ galaksija. Materija se uvijek nekako posloži i malokad je to bez ikakvih unutarnjih pravilnosti. Kvarkovi se slažu u nukleone i hrpetinu toga (ono iza kvarkova je i dalje upitno), ali jedino su nukleoni zbilja stabilni u Svemiru kakav jest. Nukleoni se mogu složiti u atomske jezgre, ali nema ih niti tri stotine koje se neće u nekom času razletjeti. Dodamo li jezgrama elektrone, dobijemo molekule i atome. Tu opet postoje pravila. Elektroni nisu bilo gdje i bilo kako, a kod molekula atomi ne stoje bilo kako. Nisu sve kombinacije prolazne. Nastavimo li dalje slagati materiju, nastavljamo isto tako i s ograničenjima. Kristali znače slaganje molekula ili atoma uvijek na isti način. No, ni kod amorfnih sustava ne može se bilo kako nabacati čestice. Prolaze samo određeni razmaci, samo određeni međusobni položaji. Poslože li se molekule masnih kiselina u kakvu opnu, njezin će oblik ovisiti o tomu kakve su molekule. No, slaganje u opnu znači i da su se molekule poslagale tako da stoje ugrubo okomito na ravnine koje dotiču opnu. Iako je načelno uvijek sve moguće, od nezamislivog broja zamislivih kombinacija u stvarnosti ćemo naći njih daleko manji, premda i dalje teško, ako uopće zamisliv broj. No, kao u teveprodajama, to nije sve. Osim što ne prolazi sve, kad slažete male komadiće materije u veće, dobivate i neka nova pravila koja važe samo za te veće sustave. A počesto i pravila manjih sustava ispadnu iz igre. Tu pojavu novih svojstava koja slijede iz samoorganizacije prozvaše ljudi emergencijom. I sad se mogu prebaciti s molekula na život. Iako između postoji cijela kemija, nju ću preskočiti, kao i fiziku, jer mislim pričati o politici, a k tomu i otići spavati prije ponoći, što će reći da ovo mislim završiti u nekom razumnom vremenu (na stranu sad što je nerazumno bilo počinjati). Život je ukratko hrpetina kemijskih reakcija. Ne bilo kakvih, naravno, već onih koje kao posljedicu imaju to da neki sustavi, iako energiju stalno troše, stalno imaju približno istu količinu energije (to rade na račun drugih sustava, u našem slučaju je krajnji izvor Sunce), te da proizvode sebi slične, ako ne i identične sustave. Da bi se to moglo događati, atomi moraju biti posloženi u molekule koje opet moraju biti posložene u supramolekulske sustave koji su onda u stanju nekako dobaviti energije i utrošiti u vlastitu korist i potomstvo. Kako se točno sve to zbiva, i dalje ne znamo. Znamo samo da je užasno složeno, da traje već milijardama godina i da nema namjeru prestati. To što smo cijeli proces nazvali evolucijom znači samo riječ više u rječniku. Međutim, to što evolucija nema namjeru prestati izvor je jedine moje nade u budućnost čovječanstva. Glavne karakteristike naše vrste, pored nogu očito namijenjenih trčanju, jesu ogromna inteligencija i društvenost. Inteligencija nam je pomogla da savladamo sve zemaljske životne uvjete i da se nastanimo u svakom zamislivom zakutku Zemlje. Društvenost nam je omogućila da pobijemo svu onu megafaunu koju pojedinci ne bi mogli. Na kraju nam je pomogla da pobijemo i ostale ljudske vrste. No, društvenost je zapravo oblik samoorganizacije. Kao što se atomi slažu u molekule, tako se ljudi (kao i hrpe drugih životinja) slažu u zajednice: obitelji, čopore, klanove, plemena, narode, države, čovječanstvo(a?). Iako će sobodan um lako smisliti na tisuće organizacija, povijest ih je vidjela daleko manje. Počeli smo s vladavinom jačega, sad se polako mičemo u vladavinu zakonâ. To ipak ne znači da nekad nije bilo zakonâ, kao ni da sad nema jačih. Prelazi su postupni, a žrtava mnogo. Od čopora preko plemena, pa preko kraljevina, carevina i aristokracija stigli smo do predstavničkih demokracija. Ono što određuje način organizacije obično je količina resursâ kojima zajednica raspolaže, s tim da ideje nisu manje važne od hrane i materijalâ. To je ipak samo opis politike. Istovremeno s raspodjelom moći odlučivanja imamo i raspodjelu poslova. Neki su si za posao našli samo odlučivanje. Danas ih ima osobito mnogo i mnogima se to gadi. Čak smatraju političare posebnom klasom, što možda i nije daleko od istine. U davnijoj prošlosti raznolikost rada bila je mala, a također i potrebno znanje, tako da je većina ljudi mogla raditi, a često i radila sve. Prema sadašnjosti se to zakompliciralo, tako da zanimanjâ ima više nego što bi se dalo nabrojiti u pola sata. Uporedo s komplikacijom podigli su se i uvjeti života. Sve manje ljudi gladuje, sve manje ljudi mora koristiti nebo kao pokrivač. To im ostavlja više vremena da misle, ako su to u stanju. A nitko nije svjestan da nije, tako da žele i odlučivati. Ili barem misliti da odlučuju. Iako je trivijalno rješenje za mase nezadovoljnih ljudi to da se napravi kakva megakatastrofa koja bi nas sve uposlila desetljećima, više mi se dopada kakav mirniji prijelaz u društvo jednakih. Ne znam kako to izvesti, znam da tek treba izmisliti. Odnosno, da treba sintetizirati ono što već imamo. Jer evolucija ne pravi revolucije, nego milijarde sitnih koraka. Iz njezine višemilijardske povijesti možemo zaključiti da to i nije pretjerano loša strategija. A iz manjkavostî ovog teksta možete zaključiti da mi se nije dalo sve razlagati. Vjerojatno bi mi trebala knjiga da ovo pretvorim u nešto razumljivo. Srećom imam pametnijeg posla od pisanja društvene evolucije. |
11.03.2013., ponedjeljak
Smatanje nitî u nešto okruglasto
|
Jednom, u nekom od nevisokih razreda osnovne, a možda i prije, čitao sam priču o nekom mačetu koje je tražilo što ima na kraju klupka. To kažem da ne bi tkogod pomislio da sam nešto sâm smislio. Samo nastavljam tko zna koliko stare niti. Bio nas je neodređen broj: ja, netko, netko, netko, još netko, svi odreda s imenima i još poneki koji su ih u magli odrastanja izgubili. A možda nas i nije bilo, ponekad pomiješam zbilju i snove. To bi moglo objasniti zašto nije bilo ničega osim nas i jednog klupka neodređene boje. Moguće da je bio pod, a možda smo i cijelo vrijeme lebdjeli usred ničega. Ili padali kroz ništa. Prema ničemu. Klupko je zapravo postojalo više nego mi, barem iz naše perspektive. Oko njega se vrtjela večer. Ili možda jutro. Tko bi više znao. Ionako nije bilo ničega da pokaže doba dana, godine ili sekunde, tako da se vrijeme može svesti na poredak događajâ. Ako ih je uopće bilo. - Ako razmotate cijelo klupko, na kraju ćete naći komadić papira na kojemu piše koja je vaša najveća tajna. - Da ti spavaš s plišanim medom. - I to nije tajna. - Ja ne spavam s plišanim medom. Prestao sam još davno. - Spavaš. Pokazala mi te tvoja mama. - Lažeš! - Tiho, vas dvoje. - Tko si ti da zapovijedaš? - Najstariji. - Dva dana više od mene. - Taman koliko treba. - Meni je baka rekla da ne smijem razmatati klupko jer u sredini spava miš koji će me ugristi ako ga probudim. - Kako onda može zabosti igle u klupko? - Baka samo ne želi da joj praviš nered. - Mislim da je to isto kao s onim mađioničarima koji stave pomoćnika u kutiju i onda kutiju bodu mačevima, a ovom unutra ne bude ništa. - To su trikovi. - Možda je miš isto mađioničar. - Ili tvoja baka. - Nije, probao sam joj objasniti ono kad pogodim koju kartu ima i ništa ne kuži. - To se samo pravi jer inače ti ništa ne kužiš. - Što ja ne kužim? - Pa ništa. - Što ništa? - Pa, koliko nogu ima pauk? - Ima ih šest, kao i svi drugi kukci. - Ne, nego osam. I pauk nije kukac. Vidiš da ništa ne kužiš. - Ti ne znaš ništa. Imam pauka u sobi i znam koliko nogu ima. - Da čistiš svoju sobu, ne bi imao pauka. - Pauk stvarno ima osam nogu. Evo slike. - Vidiš? Sad mi reci kakvog to pauka imaš u sobi. - To ste sad docrtali dvije noge. - Nismo. Baš si naporan. - Donijet ću vam sutra pauka pa ćete vidjeti! Tu je bilo par sekundi tišine. Zbog one ljutnjice činile su se beskonačnima tako da je prekid šutnje bio kao prasak. - Na kraju klupka ima opet klupko, samo puno manje. - A u njemu onda još jedno, a u njemu još jedno i tako u beskonačnost. - Što je to beskonačnost? - To je kad nema kraja. - Znači, kao kad ti pričaš? - Ja uopće ne pričam puno, samo me vi prekidate prije nego što vam stignem objasniti. - Znači da pričaš previše. - A što će biti ako kreneš razmatati sva ta klupka? - Nećeš nikad završiti. - Hoćeš, čim bude premalo da ga možeš vidjeti. - Onda ćeš uzeti mikroskop. - Što je to mikroskop? - Ako gledaš kroz mikroskop, sve izgleda puno veće. - Znači, isto kao i dalekozor. - Nije. Mikroskop je za sitno, a dalekozor za daleko. - Što ako bude premalo i za mikroskop? - Onda ćeš uzeti veći mikroskop. - A ako bude premalo i za takav mikroskop? - Što ako samo nit postaje sve tanja? - Opet mikroskop. - I opet sve veći mikroskop? - Što ako bude presitno i za najveći mikroskop? - Onda ću napraviti još veći. - Ali ne možeš napraviti još veći od najvećeg. - Zašto ne mogu? - Onda najveći više nije najveći. - Je najveći dok ne napravim još veći. - A kako ćeš napraviti još veći? - Objasnit ću ti kad budeš veća. - Znači da ne znaš. - Znam, ali još ti ne mogu objasniti. - Nemaš pojma. - Imam pojma. - Nemaš. - Dosta, vas dvoje. - Opet ti. - Kad ste kao djeca. - A ti si kao odrastao. - Prema vama jesam. - Aha, u dva dana ti narastu brkovi i brada i možeš voziti auto. - Ajde onda ti objasni što dobiješ kad odmotaš klupko, kad si tako pametan. - Dobiješ batine i moraš ga nazad namotati, eto što. Poslije sam svejedno razmotao klupko i našao isto što i ono mače - konac konca. A onda i konac ovoga. |
