...in patria sua
19.02.2013., utorak
Povremeno treba okrenuti kolonu naopako i isprati ju čistim acetonitrilom*
Kao što se iz naslova dade zaključiti, nešto sam nakan pisati bedastoće, praveći se pritom da mislim ozbiljno, ali na takav način da samo meni bude očito da se samo pravim. Iz nekog mi je razloga to posvema jasno dok pišem ili nakon što sam nešto izvalio, ali nije u samom času prekidanja mislenih sklopki svih oko mene. Čak sam se u stanju iskreno čuditi zašto me ne shvaćaju. Doduše, sve manje, jer čak i umovi spori poput mojeg povremeno koraknu, pa makar to bilo zbog nenadanog izrastanja planine odmah iza ili sa strane, tako da sam sad u stanju sve ovo i napisati, a ne samo imati neku mutnu predodžbu da bi problem mogao biti (i) u meni, s povećim upitnikom ponad one zagrade. Problem, naravno, u onoj mjeri u kojoj svoj komunikacijski hendikep držim problemom. Jer može me i ne biti briga. Mogu jednostavno pričati svoje i povremeno naći da nekoga to zabavlja na način različit od kratkotrajne fascinacije konfuzijom ili mislene pretvorbe svega u pozadinski šum. Tako nekako ovaj blog i funkcionira. Svi su pozvani doći, frknuti nosom i odgalopirati, za sve ostalo su samo slobodni. Ja ću i dalje biti tu negdje, kuckajući glavom po nekoj mislenoj kamenčugi, možebit čak izvrćući i sažimajući prostorvrijeme, tako da lupam o vlastitu glavu, jer jedino onda znam što će puknuti prvo. A kad smo kod lupanja glavom, teško mi je ne spomenuti možda najčudniju od svih vrsta ljudi. Na prvi pogled rekli biste da su to nekakvi rudari, ili prije tragači za dragim kamenjem, jer cijele dane provode među kamenjem i razbijaju ga, nadajući se da će iz njih izvući dijamante. Namjere ih ne čine čudnima, jer obično nađu nekakvo drago kamenje, ponekad čak i dijamante. Čudan je način na koji to rade. Naime, oni to čine glavama: jednostavno uzmu kamen i lupaju njime o glavu. Ili glavom po kamenu, dok ne pukne kamen ili glava. Zanimljivo je da glave rijetko pucaju. Na nekima se s vremenom vidi da su dotrajale, ali većina odustanikâ ode već nakon nekoliko pokušaja, svjesna da neće razbiti ni prvi svoj kamen. Ima i onih koji nikada ne lupe glavom o kamen, premda isto razbijaju. Jednostavno zure u kamenje dok ono samo ne pukne, a onda pročeprkaju po komadima u nadi da je tamo nešto zanimljivo. Koliko god to nevjerojatno zvučalo, mnogima to polazi za rukom, premda je gotovo nemoguće shvatiti ih kad pokušavaju objasniti kako točno mislima razaraju kamenje. Doduše, kad one prve čujete pričati o tomu kako točno metoda razbijanja ovisi o vrsti, obliku i veličini kamena, pod kojim kutem treba lupati, koja dinamika lupanja najbolje radi za pojedinu metodu, obično se već nakon nekoliko minuta osjećate kao da je i vaša glava kamen. I da će prsnuti, samo bez dragulja za sobom. Kad god koji od razbijačâ nađe kakav dragulj, zaputi se prema hramu te neobične sljedbe, ako se ta struktura može zvati hramom, i traži kamo u njega može umetnuti svoj dragulj, svoje otkriće. Hram je gotovo nemoguće opisati u cijelosti. Sa svake strane izgleda drugačije, iznutra i izvana realno ne postoje jer se svi zidovi nekako izvrću. Ne može se čak ni reći da postoje pojedini dijelovi, uprkos onoj raznolikosti, jer se oblici i boje prelijevaju jedni u druge. K tomu, ono što ćete vidjeti ne ovisi samo o tomu odakle gledate, nego i što ste sami. Neki će pred tom slikom ostati zapanjeni, videći u njoj nevjerojatne količine sitnih detalja, i možda se čak pridružiti sljedbi. Neki će užasnuto pobjeći, videći tamo drugima nevidljive grozote. Neki od tih bjegunaca su čak pokušavali srušiti hram, ali samo su usporili umetanje novih dragulja. Mnogi ljudi taj hram uopće ne vide ili, ako ih se pred njega dovede, u najboljem slučaju vide nekakvo svjetlucanje. Pripadnici sljedbe pak vole pričati da taj hram predstavlja Svemir i način na koji on postoji. *Govorim o petcentimetarskoj Vydac C5, koja se nakon par desetaka kromatograma zaštopa mojim peptidima i raznoraznim smećem pa mi tlak u HPLC-ičnoj mašini ode u nebesa, a rezultati analize u dijametralno suprotnom smjeru. |
10.02.2013., nedjelja
P(r)oricanje budućnosti
Prelazak telepatije u znanstveni tabor može se slobodno smatrati jednim od tužnijih trenutaka za svekoliku pseudoznanost. Pokazati eksperimentom da neka ideja nije znanstvena, ili da od nje nema koristi, neće nikoga razuvjeriti od iste. Odgovarajući pristup, što će reći bahat i agresivan, može čak pojačati uvjerenje da je ta ideja istinita, makar i na način koji znanstveničkom sugovorniku ne može biti dohvatljiv. No, kad netko tu ideju uzme, razreže ju na komade, te komade opet sklopi i natjera mrtvoživu ideju da pleše iste one pokrete koji su tako skladno djelovali prije nego što su ju dograbile ruke u gumenim rukavicama, ne preostaje ništa drugo nego užasnuto pobjeći i negdje u miru isplakati gubitak. A može se i pokušati preoteti to tijelo upitne živosti. Želite nekomu u pola sekunde reći nešto za što bi vam inače trebali sati, ako je uopće moguće to pretvoriti u riječi? Želite točno opisati što osjećate? Samo sjednite, dopustite tehničaru da vam natakne na glavu svjetlucavu kacigu, pospaja na vas hrpu elektroda i vaše će misli moći direktno u glavu druge osobe. Nikakve mistike, nikakvih paralelnih stvarnosti, nikakvih bestjelesnih duša, samo kemija, elektromagnetska polja i fantastično precizni uređaji koji to mjere i prenose. Iščupavši misli iz glave, znanost je vjerojatno napravila najdrskiju od svih svojih otimačina. Ovako na brzinu sročeno, sve djeluje puno impresivnije nego što je uistinu bilo. Tehnologija se razvijala desetljećima i još se razvija, tako da oni koji su promjene doživjeli ne doživljavaju iste znatno više od onih koji će se roditi u svijetu gdje se sve radi mislima. Čitanje mislî je, naravno, krenulo prije pisanja. Zanemarimo li posve primitivne, premda i dalje korisne elektroencefalograme, čitanje kreće s neurokorelatorima, uređajima koji su, temeljem divovskih baza podataka, mogli iz električne aktivnosti mozga procijeniti prvo jednostavne odluke poput "da" ili "ne", emocije ili slike, a zatim postupno sve složenije da bi osamdesetih već bili u stanju izbacivati rečenice gotovo identične onima koje bi ljudi zamislili. Približno u to doba počelo se raditi i u obrnutom smjeru. Već poznata tehnologija brisanja sjećanjâ pomoću jakih magnetskih polja bila je sad primijenjena prvo za to da se imitiraju svjesni signali za pokrete tijela, a zatim, nakon etičke zavrzlame (što će reći da za mnoga istraživanja možda nikad nećemo doznati, premda će zasigurno biti korištena), za stvaranje prvo jednostavnih, a potom sve složenijih doživljaja. Logičan sljedeći korak bilo je spajanje tih dviju tehnologija. Nakon nekoliko godina testiranja, priređena je prva javna demostracija. Dvoje dobrovoljaca, s kojima su pokusi najbolje uspijevali, bilo je spojeno na razmjerno velik uređaj s mnogo žica, i to tako da se međusobno nisu mogli vidjeti, niti ikako kontaktirati, osim možda vikom. Nakon podužeg, premda strašno pojednostavljenog uvoda, koji je održao voditelj znanstvenog tima, prešlo se na sam eksperiment. Prvi je dio bio pogađanje na koju je stranu pao novčić. Jedna je osoba bacala, gledala ishod i slala misli drugoj, a druga pogađala. Trideset pokušaja za redom odgovor je bio ispravan. Nakon toga, prešlo se na standardne slike koje parapsiholozi rabe za svoje telepatske eksperimente. Opet je točnost bila apsolutna u svih trideset pokušaja. U posljednjoj seriji dobrovoljci iz publike mogli su doći osobi koja je slala podatke i reći ili nacrtati bilo što, a druga osoba imala je to pogoditi. Opet je točnost bila fascinantna, premda se vidjelo da je preciznost malo opala. Novinski naslovi koji su tvrdili da je neposredan prijenos mislî sad gotova stvar bili su, naravno, u krivu. Do kvalitetne direktne komunikacije proći će još godine, do široke upotrebe desetljeća, a do prvog mislenog foruma i cijelo stoljeće. No, sama brzina razvoja nije bila jedina zapreka na putu do praktične telepatije. Ono o čemu se na onoj demonstraciji nije govorilo bilo je to da su različiti parovi ljudi različito dobro izmjenjivali informacije. S izborima između dvije mogućnosti uvijek je išlo dobro. Kad je bilo više mogućnosti, već se moglo osjetiti razlike među različitim kombinacijama ljudi. Za slike i riječi imali su samo jedan uspješan par, ono dvoje koje je imalo glavne uloge na javnoj demonstraciji. Iz te se neučinkovitosti našlo ono što se odavno znalo: različiti ljudi različito misle. Zbog toga je za učinkovitu telepatiju trebalo ili nalaziti slične ljude, ili ih usklađivati, ili smisliti nekakvu metodu prevođenja. Posljednja je opcija, budući najprimjenjivijom na ljude, lako izbacila druge dvije i postala uobičajenom. No, oni koji su imali nekoga tko razmišlja dovoljno slično, lako su primijetili da je razlika između direktnog prijenosa misli te onoga s prevođenjem ogromna. Potonje im se činilo nevjerojatno praznim i hladnim. No, to nije spriječilo razvoj nove generacije telekomunikacije. Samo je otvorilo još jedno područje upitne vrijednosti. Netko je primijetio da ljubavni parovi često budu ujedno i dobri kandidati za direktnu telepatiju pa se iz toga ubrzo izrodila industrija što nalaženja partnerâ, što predviđanja budućnosti veza. Iako su kasnija istraživanja pokazala ne samo da ne postoji korelacija između uspješnosti veze i tzv. neurosimiliteta, nego i da je veća vjerojatnost naći dvije osobe istog spola koje će razmišljati dovoljno slično za direktnu telepatiju (na to je živnula homoseksualna zajednica, a odmah potom mizahomna), zanat je preživio i uselio u domenu horoskopâ, gatanja i sličnih neumrlih aktivnosti. Povremeni pokušaji da se to zabrani, zbog toga što može ljude dovesti u zabludu, vrlo vjerojatno neće uspjeti. Barem je autorovo mišljenje da su si ljudi sami krivi ako vjeruju stroju ili gatari, namjesto onomu što osjećaju. |