Prelazak telepatije u znanstveni tabor može se slobodno smatrati jednim od tužnijih trenutaka za svekoliku pseudoznanost. Pokazati eksperimentom da neka ideja nije znanstvena, ili da od nje nema koristi, neće nikoga razuvjeriti od iste. Odgovarajući pristup, što će reći bahat i agresivan, može čak pojačati uvjerenje da je ta ideja istinita, makar i na način koji znanstveničkom sugovorniku ne može biti dohvatljiv. No, kad netko tu ideju uzme, razreže ju na komade, te komade opet sklopi i natjera mrtvoživu ideju da pleše iste one pokrete koji su tako skladno djelovali prije nego što su ju dograbile ruke u gumenim rukavicama, ne preostaje ništa drugo nego užasnuto pobjeći i negdje u miru isplakati gubitak. A može se i pokušati preoteti to tijelo upitne živosti.
Želite nekomu u pola sekunde reći nešto za što bi vam inače trebali sati, ako je uopće moguće to pretvoriti u riječi? Želite točno opisati što osjećate? Samo sjednite, dopustite tehničaru da vam natakne na glavu svjetlucavu kacigu, pospaja na vas hrpu elektroda i vaše će misli moći direktno u glavu druge osobe. Nikakve mistike, nikakvih paralelnih stvarnosti, nikakvih bestjelesnih duša, samo kemija, elektromagnetska polja i fantastično precizni uređaji koji to mjere i prenose. Iščupavši misli iz glave, znanost je vjerojatno napravila najdrskiju od svih svojih otimačina.
Ovako na brzinu sročeno, sve djeluje puno impresivnije nego što je uistinu bilo. Tehnologija se razvijala desetljećima i još se razvija, tako da oni koji su promjene doživjeli ne doživljavaju iste znatno više od onih koji će se roditi u svijetu gdje se sve radi mislima. Čitanje mislî je, naravno, krenulo prije pisanja. Zanemarimo li posve primitivne, premda i dalje korisne elektroencefalograme, čitanje kreće s neurokorelatorima, uređajima koji su, temeljem divovskih baza podataka, mogli iz električne aktivnosti mozga procijeniti prvo jednostavne odluke poput "da" ili "ne", emocije ili slike, a zatim postupno sve složenije da bi osamdesetih već bili u stanju izbacivati rečenice gotovo identične onima koje bi ljudi zamislili. Približno u to doba počelo se raditi i u obrnutom smjeru. Već poznata tehnologija brisanja sjećanjâ pomoću jakih magnetskih polja bila je sad primijenjena prvo za to da se imitiraju svjesni signali za pokrete tijela, a zatim, nakon etičke zavrzlame (što će reći da za mnoga istraživanja možda nikad nećemo doznati, premda će zasigurno biti korištena), za stvaranje prvo jednostavnih, a potom sve složenijih doživljaja. Logičan sljedeći korak bilo je spajanje tih dviju tehnologija.
Nakon nekoliko godina testiranja, priređena je prva javna demostracija. Dvoje dobrovoljaca, s kojima su pokusi najbolje uspijevali, bilo je spojeno na razmjerno velik uređaj s mnogo žica, i to tako da se međusobno nisu mogli vidjeti, niti ikako kontaktirati, osim možda vikom. Nakon podužeg, premda strašno pojednostavljenog uvoda, koji je održao voditelj znanstvenog tima, prešlo se na sam eksperiment. Prvi je dio bio pogađanje na koju je stranu pao novčić. Jedna je osoba bacala, gledala ishod i slala misli drugoj, a druga pogađala. Trideset pokušaja za redom odgovor je bio ispravan. Nakon toga, prešlo se na standardne slike koje parapsiholozi rabe za svoje telepatske eksperimente. Opet je točnost bila apsolutna u svih trideset pokušaja. U posljednjoj seriji dobrovoljci iz publike mogli su doći osobi koja je slala podatke i reći ili nacrtati bilo što, a druga osoba imala je to pogoditi. Opet je točnost bila fascinantna, premda se vidjelo da je preciznost malo opala.
Novinski naslovi koji su tvrdili da je neposredan prijenos mislî sad gotova stvar bili su, naravno, u krivu. Do kvalitetne direktne komunikacije proći će još godine, do široke upotrebe desetljeća, a do prvog mislenog foruma i cijelo stoljeće. No, sama brzina razvoja nije bila jedina zapreka na putu do praktične telepatije. Ono o čemu se na onoj demonstraciji nije govorilo bilo je to da su različiti parovi ljudi različito dobro izmjenjivali informacije. S izborima između dvije mogućnosti uvijek je išlo dobro. Kad je bilo više mogućnosti, već se moglo osjetiti razlike među različitim kombinacijama ljudi. Za slike i riječi imali su samo jedan uspješan par, ono dvoje koje je imalo glavne uloge na javnoj demonstraciji.
Iz te se neučinkovitosti našlo ono što se odavno znalo: različiti ljudi različito misle. Zbog toga je za učinkovitu telepatiju trebalo ili nalaziti slične ljude, ili ih usklađivati, ili smisliti nekakvu metodu prevođenja. Posljednja je opcija, budući najprimjenjivijom na ljude, lako izbacila druge dvije i postala uobičajenom. No, oni koji su imali nekoga tko razmišlja dovoljno slično, lako su primijetili da je razlika između direktnog prijenosa misli te onoga s prevođenjem ogromna. Potonje im se činilo nevjerojatno praznim i hladnim. No, to nije spriječilo razvoj nove generacije telekomunikacije. Samo je otvorilo još jedno područje upitne vrijednosti. Netko je primijetio da ljubavni parovi često budu ujedno i dobri kandidati za direktnu telepatiju pa se iz toga ubrzo izrodila industrija što nalaženja partnerâ, što predviđanja budućnosti veza. Iako su kasnija istraživanja pokazala ne samo da ne postoji korelacija između uspješnosti veze i tzv. neurosimiliteta, nego i da je veća vjerojatnost naći dvije osobe istog spola koje će razmišljati dovoljno slično za direktnu telepatiju (na to je živnula homoseksualna zajednica, a odmah potom mizahomna), zanat je preživio i uselio u domenu horoskopâ, gatanja i sličnih neumrlih aktivnosti. Povremeni pokušaji da se to zabrani, zbog toga što može ljude dovesti u zabludu, vrlo vjerojatno neće uspjeti. Barem je autorovo mišljenje da su si ljudi sami krivi ako vjeruju stroju ili gatari, namjesto onomu što osjećaju.
Post je objavljen 10.02.2013. u 19:54 sati.